Kad je sa 65 godina otišla u mirovinu, doktorica Mira Lončar Dušek mislila je da zatvara jedno poglavlje, a zapravo je otvorila cijeli novi svijet ispunjen tai chijem, pisanjem, volontiranjem, kulturnim događanjima i vrtlarstvom, koji je pretočila u knjigu o aktivnom starenju, piše Glorija.hr
Penzija je nešto najbolje što mi se dogodilo na 65. rođendan. Sin, inače škrt na komplimentima, jedan dan mi je rekao: "Mama, ti bi trebala biti primjer kako se ponašati u penziji." Bio je to poticaj da ispričam priče iz vlastitog penzionerskog života - tim riječima danas 75-godišnja Mira Lončar Dušek započinje svoju knjigu "Idem u penziju - i što sad? Je li to vrijeme da posadim drvo". Zagrepčanka koja je cijeli radni vijek od 41 godinu provela kao školska, a potom kao obiteljska liječnica u Domu zdravlja Črnomerec upravo je izdala svoju prvu knjigu u kojoj govori o suočavanju s mirovinom i svojoj avanturi aktivnog starenja.
"Sutra je novi dan", mislila sam vozeći se prema kući s posla tog zadnjeg radnog dana. I zaista, sutra je bio novi dan. Brzo sam shvatila da je penzija vrijeme u kojem se još života može dogoditi. Najveća vrijednost penzije je vrijeme. Upravo ono daje mogućnost da se uz redovan život uključimo u različite kreativne aktivnosti. Primjerice, ja sam se vrlo brzo uključila u čitalački klub, na klub poezije, često odlazim u kazalište, na koncerte, izložbe, pratim mnoga kulturna događanja u gradu, družim se s prijateljima, putujem s povjesničarima umjetnosti. Volim pisanje, sam akt pisanja me veseli. Volim se igrati riječima, rečenicama. Uz sve to povremeno radim u Američkoj internacionalnoj školi na Bundeku, ali i s azilantima i migrantima za jednu belgijsku humanitarnu organizaciju, Médecins du monde, u hotelu Porin. Kreativno starenje je važno jer nas drži mentalno aktivnima. Što će nam godine ako nisu ispunjene nekim kvalitetnim životom ", govori Mira Lončar Dušek.
Tko koristi iskustvo starijih?
U knjizi se osvrće na različite vrste aktivnosti u kojima se ljudi mogu prepoznati, koje im mogu biti inspirativne, a za njihovu realizaciju često nije potreban novac, nego samo volja. Svjesna je da sve ovisi o pojedincu, ali smatra kako svi u sebi nose neku kreativnost koju možda još nisu otkrili. Osim toga, kao najbolju stvar koja joj se dogodila u penziji izdvaja tai chi.
"Kad se spomene tai chi, odmah se ozarim. Vježbam osam godina, tri puta tjedno u klubu s grupom, a povremeno i sama. Cijeli sam život bila fizički aktivna, ali tek u penziji sam otkrila tai chi. To su vježbe primjerene našoj dobi. Sva filozofija te drevne kineske vještine vježbanja sažeta je u jednu jedinu riječ - balans. Balans je to između uma i tijela, između tijela i okoline. Balans je upravo ono što je potrebno u starijoj dobi. Vježbanje je uvjet bez kojeg se ne može ako priželjkujemo zdrav i kvalitetan život. Vježbama ravnoteže i relaksacije u starijoj životnoj dobi nastoje se prevenirati padovi koji su glavni uzrok invaliditeta i posljedično smrti starijih ljudi", objašnjava.
Uživanje na Šolti
Unatoč sreći koju je pronašla s umirovljenjem, ne krije kako je imala volju prolongirati ga i bila pomalo razočarana jer se činilo kao da nikome nije važno da na radnome mjestu ostane još koju godinu.
"Lagala bih da mi je bilo svejedno i da sam baš s veseljem dočekala zadnji radni dan. Pacijenti nisu "zdravstveni kartoni" koje se odloži na neku policu i zaboravi. To su ljudi o kojima sam se brinula dugi niz godina i za koje sam znala da će mi već sljedeći dan nedostajati. Bila sam u dobroj fizičkoj i mentalnoj kondiciji. Objektivno, mogla sam još raditi i potajno sam se nadala da će netko prepoznati da je nerazumno odricati se starijih iskusnih liječnika u trenutku kada je bilo jasno da će ih u obiteljskoj medicini nedostajati. Tu nije bilo ni plana ni znanja. Vrijeme će pokazati koliko je grešaka učinjeno. Zatvorila sam vrata ordinacije i otišla u mirovinu. Znala sam da po sili zakona nakon 65. moram ići u penziju, tako da sam se na to psihički pripremila", govori.
Ironično se pita tko danas uopće koristi iskustvo starijih, paralelno se prisjećajući svoje mladosti.
Samo oni imaju ekskluzivno pravo na njezino vrijeme
"Kad smo bili mladi, i mi smo mislili da sve počinje od nas. Sjećam se da je moj tata bio pun mudrih izreka koje su mi uvijek išle na živce, ali sam ga iz pristojnosti saslušala. Tek sad, kad sam ja u tim "mudrim" godinama, shvaćam poruku koju mi je slao", dodaje.
Baš zato je ovu knjigu pisala za sve generacije, iako sam naslov sugerira potencijalne čitatelje, a to su penzioneri. O penziji, kaže, treba početi razmišljati godinama prije nego što ona nastupi ako želimo proživjeti koliko-toliko bezbrižnu starost.
"Nije važno koliko novca zaradite, važno je koliko vam novca ostane. Još dok su radno aktivni, ljudi se trebaju početi mentalno pripremati i preusmjeriti svoju pažnju, ulaganja i aktivnosti prema nečemu što će imati svoj kontinuitet i u penziji", govori Mira Lončar Dušek.
Danas joj najviše nedostaje rad s pacijentima, druženja s kolegicama, zajedničke kave pod pauzom, smijeh koji je često odzvanjao iz ordinacije. Nimalo pak ne čezne za opsežnom administracijom ili pak nelogičnim i nepromišljenim zakonskim propisima. Iz takta je povremeno izbace komentari: "Pa ti ne radiš, ti imaš vremena", koji dijele oni koji pokušavaju polagati pravo na dio njenog vremena. Na to ekskluzivno pravo imaju samo njenih petero unučadi. Ona i suprug Aljoša imaju dvoje djece - kći Tinu i sina Relju.
Starenja se ne treba bojati
"Svi živimo u istom kvartu, dovoljno blizu, ali isto tako i dovoljno daleko da se ne možemo posjećivati u šlapama. Mislim da je to u životu važno. Od petero unučadi, većinom su već srednjoškolci, više im baka servis nije toliko potreban. Brigu vodim još samo oko najmlađe unuke Nele koja će od jeseni u šesti razred. Iza škole dolazi k nama na ručak. To je obaveza, ali i veliko veselje. S ostalima se vidim kad to dozvole školske i izvanškolske obaveze ili kad je još ponekad potrebno malo pomoći s gradivom iz matematike ili povijesti. Zasad se sve dobro posložilo", govori ponosno.
Kao zaljubljenica u vrt i vrtlarenje, koje posebno uređuje u svojoj ljetnoj bazi na Šolti, ne isključuje mogućnost da napiše pokoji priručnik na tu temu, a trenutačno piše kratke "Priče iz ordinacije".
"Hoće li se to jedan dan pretočiti u knjigu ili ne, trenutačno nije važno, bitno je da se dobro zabavljam. Starenje nisu vodene kozice, koje će doći i proći. Starenje je proces kojeg se ne treba bojati, nego naučiti s njim aktivno upravljati i prepoznati njegove vrijednosti. Nikad ne treba zaboraviti da starost i nije tako loša ako imate u vidu što joj je alternativa", zaključuje Mira Lončar Dušek u intervjuu za Gloriju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....