Mnogi ljudi svoje najteže životne priče nose u tišini. Ovisnosti, strahovi, osobni slomovi, obiteljske tragedije i unutarnje borbe često se odvijaju daleko od očiju javnosti – u krugu najbližih, ili, češće, potpuno sami. Ne zato što nemaju što reći, nego zato što nemaju snage ponovno prolaziti kroz sve to, ili se boje osude, nerazumijevanja i etiketa koje društvo zna brzo i lako zalijepiti.
Ipak, postoje i oni koji odluče progovoriti. Ne kako bi se opravdavali ili tražili pažnju, nego s nadom da njihovo iskustvo može pomoći nekome tko se još uvijek bori, luta ili misli da je sam u onome što proživljava. Takve priče nisu ugodne za slušanje, još manje jednostavne, ali su stvarne. Ne nude brza rješenja ni recepte za život, nego iskreno svjedočenje.
Put izlaska iz krize kod svakoga izgleda drukčije. Netko pomoć pronađe u terapiji, netko u promjeni okoline, netko u obitelji, radu ili novom početku. Za neke oslonac postane i vjera – ne kao bijeg od stvarnosti, nego kao drukčiji pogled na život, odgovornost i vlastite vrijednosti.
Otvoreno bez uljepšavanja
Upravo takvo iskustvo odlučio je podijeliti Neven Pejković (38) iz Omiša, najstariji od četvorice braće, koji je godinama živio u ritmu hedonizma: izlasci, droge, ovisnosti, život bez strukture i bez vjere. Danas kaže kako mu je preokret došao kroz iskustvo koje on tumači kao susret s Bogom, a iz tog trenutka krenula je dugotrajna borba – korak po korak, ovisnost po ovisnost.
U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju govori o djetinjstvu u naizgled stabilnoj obitelji, o ranim "pukotinama" koje je tada ignorirao, o prvom susretu s drogom, o gubitku kontrole – i o tome kako mu danas izgleda život kad su prioriteti posloženi drukčije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....