Na deklaracijskim podacima ribolovnih struna uvijek se nalazi istaknuta maksimalna linearna nosivost.
Ta je nosivost izmjerena na uređajima koji su strunu rastezali preko granice pucanja te tako ustanovili koliko je uistinu fizički nosiva.
Tek rijetke, uglavnom američke ili japanske tvrtke, nosivost mjere na čvoru dok je ostatak struna testiran linearno, bez ikakvog čvora.
I ma koliko se svi trudili postići nekakvu maksimalnu nosivost na strunama, ta se vrijednost šeta od brenda do brenda.
Čak i unutar istog branda u zavisnosti od žilavosti, odnosno krutosti najlona, nosivost može varirati.
Ipak bez obzira na tu maksimalnu linearnu nosivost i najnosivija struna ima svoju slabu točku, a to je čvor.
Na čvoru se struna savija pod oštrim kutovima pri čemu su molekularna naprezanja na tim točkama izrazito velika tako da u najvećem broju slučajeva, ako struna mora pući, puca upravo na čvoru.
Upravo se zato ribolovci koriste različitim tehnikama vezivanja kako bi te slabe točke učinili što manje slabima.
No ustanoviti koji je čvor nosiviji, posao je koji mnogi ribolovci preskaču odraditi, uzdajući se u svoje prethodno stečeno iskustvo.
A test nosivosti vezan uz čvorove uistinu nije kompliciran ni težak.
Da bismo ustanovili koji je čvor nosiviji dovoljno je na istoj struni jedan uz drugoga vezati dva čvora te strunu zategnuti preko granice pucanja.
Nakon dva ili tri takva testa lako ćemo ustanoviti koji je od čvorova manje nosiv te ga u budućnosti izbjegavati.
Važno je naglasiti da se neki čvor koji se na određenoj struni pokazao kao nosiviji, ne mora nužno pokazati kao takav i na nekoj drugoj struni.
Stoga je praktično na svakoj struni odraditi taj jednostavni test kako bismo bili sigurni da je čvor koji koristimo svojom nosivošću najbliži linearnoj nosivosti strune.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....