iz prve rukeRibolovna priča: U plićaku nije bilo mjesta za dva cara

U ljetnim mjesecima obično ne idem u podvodni ribolov, što zbog gužve na moru, gužve u prometu i vrućine, a što zbog obaveza te dodatnog spleta okolnosti koji nisu baš potpomogli moju želju za odlaskom pod morsku površinu.

Tako se dva i pol mjeseca nisam potopio.

Al svemu dođe kraj pa tako i tome.

Vrijeme se lagano mijenjalo, vrućina posustajala, približavo se početak školske godine, turisti su lagano odlazili kućama, sve je postajalo onako kako treba.

Još malo i neće biti skoro nikoga na moru, totalna uživancija, razmišljao sam.

Ali trebalo se ipak još malo strpiti.

Dan ranije došao mi je paket s novom podvodnom pu5kom Triton ultimate speargun od Ante Perica, u ovom slučaju neopremljene kako bih je mogao sam namjestiti i opremiti ‘po svom guštu‘.

I to ne bi bio problem da nisam već premoren od drugih obaveza.

Al‘ glava je jača od neposlušnog tijela.

Nema šanse da je ujutro ne pođem probati, izija bi se.

Cijelo popodne, do skoro ponoći, opremam novu ljuticu i kad sam završio sjetim se da ni opremu za ronjenje nisam spremio.

Zadnjim atomima snage trpam sve u auto i pokušavam se dovuć do kreveta pa ‘navijam‘ budilicu.

Već je ponoć i pol, a dižem se u 2 i pol.

Srića da malo kasnije sviće inače ne bi bilo smisla poć leć.

Triba ‘brzo‘ spavat.

Ko da nisam ni trepnio, a alarm već zvoni.

Osjećam se k‘o da nisam ni lega.

Al‘ nema predaje, vrijeme je poći u nove ribolovne pohode.

Dan savršen, mirno i toplo.

Zora je pa nema još nikoga na moru osim pokojeg kaića s ribarima.

Zaranjam u neki drugi, mirniji svijet.

Ima dosta sitnarije, ali veće ribe nema za vidjeti.

Uzaludno mijenjam pozicije, na kojima nakon cijelog jutra u moru, ‘kupim‘ tek dvije komarče i dva neloša cipla koji su poslužili za test što nova puška može.

Nespavanje čini svoje i prvi znaci umora se javljaju.

Vrime je za marendat pa malo odmorit.

Pronalazim lijepu plažu i odlučujem tu malo odmoriti, jer znam da je plima popodne.

Opet ‘navijam‘ mobitel preventivno i nakon lipe marende idem malo ‘ubit oko‘.

I dobro san ga ubija, skoro dvi ure.

Osvježen, idem vidjeti što mi nadolazeća plima nudi.

I opet, loše, a vrh plime je za pola sata.

Totalno obeshrabren idem na jednu poziciju koja zna dati pokojeg lubina.

Vidim dva lijepa kamena iza kojih se da lijepo išuljati naprijed.

U glavi vrtim kako bi sad bilo super da se pojavi neka lijepa velika, debela komarča.

Da malo popravi dan, godinama nisam vidio takve, a zna na tom terenu svašta naletit.

Dolazim tako do zadnjeg kamena i iza njega se trenutno ukazuje, ne ona, nego on.

Njegovo veličanstvo zubatac, u svoj svojoj totalno moćnoj pojavi.

Ne doživljava me ni 5 posto, lagano gleda ima li što oko kamenja za pojest.

Puštam ga sekundu da izađe još malo ispred i ukazuje mi se cijelim bokom pred puškom.

Sad već znam da je moj jer ova puška ne prašta nikome.

Pucam, znam da sam odlično pogodio iako riba odlazi ka dubini izvlačeći snažno konop sa zategnutog mulinela.

Ubrzo uviđa da ne može baš tako lako pobjeći pa se zavlači pod prvi dostupni kamen u rupu.

Oblak pijeska koji izlazi iz rupe pokazuje svu snagu ribe.

Zaranjam po njega i vadim ga vani.

Pleše svoj zadnji tango.

To je taj osjećaj.

More uvijek iznenadi, zato mu se i klanjamo tako često.

E da, za kraj, dubina na kojoj je car pao je impozantnih 1,5 metara.

Da, dobro ste pročitali, nije tipfeler.

Taj dan u plićaku očito nije bilo mjesta za dva cara, jedan je morao priznati poraz.

Al bar je otišao u stilu.

Moj najveći do sad, iako ne i najteži.

Svako dobro vam želim!