Malim brodicama na vesla, od ranog jutra do kasne večeri, po svim vremenskim uvjetima prevoze putnike povezujući dvije strane grada, Poluotok i kopno, na simboličan način spajajući stari i novi dio grada, te održavaju tradiciju u modernom vremenu. Zadar i barkajoli neraskidivo su vezani stoljećima, pa je iz Grada Zadra Ministarstvu kulture i medija prijavljen elaborat s prijedlogom da barkajoli budu prepoznati kao nematerijalna kulturna baština i budu upisani u Registar kulturnih dobara. Oko toga srčano se zauzela Zrinka Brkan Klarin, povjesničarka umjetnosti i arheologinja, članica udruge Kanata, zaposlena u Upravnom odjelu za kulturu i šport Grada Zadra, koja je prikupila brojne materijale o ovom tradicijskom obrtu te je nakon završetka posla upućena prijava resornome ministarstvu.
Cijeloj priči u prilog ide i Zrinkina organizacija izložbe Susret između obala, koja je sredinom srpnja postavljena u galeriji na otvorenom, na Muraju u Zadru. Izložba na 40 panela veličine 1 x 1 metar donosi selekciju fotografija suvremenih zadarskih fotografa, nekoliko arhivskih fotografija iz privatnih zbirki te iz zbirke Narodnog muzeja Zadar i Znanstvene knjižnice Sveučilišta u Zadru. Predstavljeni su fotografi: Filip Brala, Ante Brkan, Aleksandar Bonačić, Sebastian Govorčin, Ante Jaša, Željko Karavida, Danijel Kolega, Zvonko Kucelin, Zvonimir Novaković, Mladen Radolović Mrlja, Stipe Surać, Jure Šango, Adriana Vidić, Jerolim Vulić i Vicko Zaninović.
Živa tradicija
- Zadar i barkajoli neraskidivo su vezani stoljećima. Svakodnevno prisutni u zadarskoj povijesnoj luci Jazine, od svitanja do kasnih večernjih sati, zadarski barkajoli danas su jedan od prepoznatljivih simbola Zadra, a za Zadrane su vitalni dio svakodnevnog života te živa tradicija koja se prenosi stoljećima, naglašava Brkan Klarin.
Barkajoli Zadranima znače zaista puno. Uz kulturno-povijesnu vrijednost, tu je i praktična važnost jer stanovnicima Brodarice i okolnih četvrti (Borik, Belafuža....) omogućavaju brži dolazak u Grad, na Poluotok, ali i suprotno. O njima su spjevane pjesme, a turističke rute vode do mjesta gdje barkajoli prevoze putnike preko luke kako bi se posjetiteljima grada omogućila zanimljiva prilika vožnje barkom na vesla.
- Povijesni izvori potvrđuju da u gradu postoje osobe koje se po zanimanju definiraju kao barkajoli (barcarolus) već krajem 13. te u 14. stoljeću. Ovakav način povezivanja obala barkom na vesla prvi je zadarski javni gradski prijevoz.
Godine 1651. određeno je da posao barkajola mogu obavljati samo ovlaštene osobe. Stalna veza Poluotoka i Brodarice uspostavljena je 1814. godine. Većina transporta između dviju obala odvijala se barkama, a ako je teret bio pretežak za barkajole, prevozio se oko luke konjskom ili volovskom zapregom. U 19. stoljeću, kad se grad širi, barkajoli dobivaju još značajniju ulogu u povezivanju dviju zadarskih obala.
Početkom 20. stoljeća pa sve do 1943. promet između dvije obale bio je vrlo intenzivan zbog stotina radnika i učenika koji su svakodnevno putovali na toj relaciji, pa je uz barkajole uvedena i linija koju su održavala tri vaporeta, dva na naftu i jedan na paru.
Lađarske obitelji
Koliko je poznato, najviše barkajola, njih čak 21, radilo je u vrijeme Prvog svjetskog rata, među njima i dvije žene – Marija Rimanić i Stoša Jurinić, kojima su muževi bili na ratištu. Nakon Drugog svjetskog rata za građane koji su svakodnevno putovali barkama omogućena je kupnja mjesečne karte (tešera), govori nam Brkan Klarin o ovom tradicijskom obrtu u kojemu naraštaji istih obitelji rade kao lađari i prevoze putnike.
Danas postoji pet aktivnih barkajola i tri umirovljena, a sa svima njima Zrinka je osobno razgovarala, te je posjetila i potomke nekih preminulih barkajola. Poznaje svakoga poimence:
- Aktivni su Zvonko Gregov, njegovi sinovi Berto i Šime Gregov, Šime Begonja te najmlađi trenutno aktivni barkajol Dino Gajić. Među aktivnim barkajolima četvorica su vlasnici obrta koji su registrirani za prijevoz putnika. Umirovljeni barkajoli (tijekom života bavili su se ovim zanimanjem kraći ili duži period) s kojima sam također razgovarala tijekom pisanja prijavnog elaborata su Dragan Uhoda, Božidar Gregov i Ratko Gverino Grdović.
Od opreme, barkajoli kao sredstva za rad koriste male veslarice i vesla. Danas plove ukupno tri barke, sve u vlasništvu aktivnih barkajola. Riječ je o plovilima registriranima u Lučkoj kapetaniji Zadar, s registarskim oznakama: 84 ZD, 176 ZD i 882 ZD.
Sve tri barke narančaste su boje.
- Ova praksa da se barke boje u narančasto uvedena je nakon pomorske nesreće koju je u smjeni i s putnicima na barci doživio barkajol Božo Matulić 1984. godine. Do tada su barke bile obojene u bijelu boju.
Prepreka jako jugo
Tijekom prethodnih povijesnih razdoblja broj barki bio je različit, ali uvijek veći nego što je danas. Iz usmenog razgovora s današnjim barkajolima doznala sam da se 80-ih godina 20. stoljeća koristilo šest brodica, a 70-ih čak devet. Oni veslaju svakodnevno, osim za vrijeme jakog juga. Ljeti putnika ne nedostaje, a zimi znaju veslati i za samo jednog putnika u smjeni.
Njihova trasa s kopnene strane kreće od Đige – što je lokalni naziv za lukobran sa svjetionikom na kopnu – do Poluotoka. Iako udaljenost iznosi svega 71 metar te se prelazi za dvije minute vožnje, ovim se prelaskom štedi vrijeme jer bi u protivnom putnici morali prijeći pješački most koji povezuje Poluotok s ostatkom Zadra, za što bi im trebalo oko 15 minuta duže.
No oni nisu samo prijevoznici. U katalogu izložbe Zrinka piše:
- Barka je Zadranima prostor kratkog susreta između putnika, kao i susret tradicije i sadašnjosti. To je mjesto na kojem Zadrani zastaju, spuštaju se s rive u malu barku i s povjerenjem se prepuštaju kratkoj plovidbi uz ritmične zvukove zaveslaja koji se isprepliću s bukom gradske luke. Rad u maloj barki na vesla naporan je i odgovoran posao, koji se prenosi na mlađe naraštaje unutar obitelji barkajola već sedamsto godina, povezujući prostor, ali i vrijeme.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....