Nije teško reći po čemu pamtim ljeto 1967.: rastajali smo se zauvijek od osmoljetke Vlado Bagat na Pojišanu i pjevali - Zbogom škola i drvena klupa, neću učit‘ nego ću se kupat. I to je bilo istina, jer su nam pod ponistrom bile Bačvice. Ali, čekale su i neke druge klupe, i nade i strepnje.
Ljeto za rastanak
U luci sam bio svakoga dana, obilazio brodove, susretao se i s Opatijom, čuo da je i njoj to bilo ljeto za rastanak. I to onaj neumitni: nikad više na Jadranu. Ipak, počeo sam je doskora zaboravljati, kao i blizanca joj Orebića, koji je već bio otišao u daleki svijet. I zaboravio sam ih sve dok mnogo kasnije nisu postali temom mnogih mojih tekstova.
Ali, ima netko tko je Opatijom putovao u njezinome ljetu za rastanak, tko se dobro sjeća bijeloga broda i samo jednoga d...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....