bartulova štorijaKako me je vlaj iz Gornjega sela naučija ronit na dah

Kad smo bili dica, rič Vlaj zvučala je grezo i upozoravajuće. Bila je to rič - beštimja (ala Vlaja, a šta si to učinija Vlaju jedan!). Naravski, u to vrime nisan nikad uživo vidija nijednega Vlaja, ali mi to ni smetalo da o njiman znan sve! Onda san bi dite pa mi ni bilo baš jasno zašto smo baš Mi ka judi višje vridili o’ Njizi, ali mi je to godilo, osjeća san se važniji.

A onda smo jedne večeri, u ranu jesen, iznenada u kuću dobili jednega Vlaja! Pravoga, živoga! Matu! Doša je ka spežat, jerbo je baba afitavala onu malu kamaru, o’ma do vrata o’ stana. Nakon pučke skule doša je ugrad učit zanat, a naukova je u škver, za varioca. Stariji od mene za dvi tri godine. Čin san čuja da je on momčić iz babinega Gornjega sela (iz kojega se more i ne vidi), o’ma sa...