Na jednu, nekad zelenu šentadu, u portu sidi stariji čovik, bradonja u mornarsku majicu. Nakrivija kapu, gleda more i sa nostalgijon se sića prošlih vrimena, kad je ovod, u svome rodnemu mistu, sa kumpanijon uređiva brode, baca mriže i parangale. Pari mu se da je još jučer ka dite odovlen sa mula vata ribice na tunjicu... Davno je prošlo to vrime, sad samo čeka oće li ko arivat trajekton, gleda ove moderne jahte i broji turiste sa mobitelima. Naravski da je pri sve bilo boje, a oraji tvrđi...
A onda se prene, niki mladac stane kraj njega i pozdravi ga:
– Zdravi bili, barba Marine...
– Eee. A koji si ti, činiš mi se poznat, ma...
– Ćićo, ja san van Ćićo. Spominjete li me se, ja san unuk od pokojnega Bepa.
– Eee, Bepa se spominjen, a kako on, nisan ga vidija odavna......
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....