Šibeniku ni zlatne ribice ne mogu pomoći

Ocjenjivački sud je ipak – sud. Već ih čujem: “Tko gubi, ima se pravo ljutiti.” Priliku za odgovor na njihove odluke, komentare i isprike na tzv. press-konferencijama tradicionalno izbjegavaju svi gubitnici. Niti laureatima nije lakše. Višemjesečni trud i interes brojnih arhitekata (52 arhitektonske grupe) podrazumijeva silnu energiju, vrijeme rada i materijalne troškove, s nadom u uvjerljiv stručni odabir.

Spremnost za regeneraciju

Pri odluci za sudjelovanje na natječaju nisam vrednovao kapacitet i referencije članova Ocjenjivačkog suda. Njihov sastav, rad i odluke stavljam u trajni i obvezni kontekst individualne profesionalne i moralne savjesti. Kao i uvijek, privlačilo me mjesto i javni prostor. Prenijeli su mi komentar moga natječajnog rada za Poljanu. Netko reče: “Ovaj čovjek voli Šibenik.” Moglo bi biti dovoljno... pa ipak... nije mi svejedno...

U nizu i komparaciji tri srednjodalmatinska grada Zadar – Šibenik – Split, Šibenik bi konačno trebao postati mjesto interesa, urbane šire i opće rekonstrukcije.
Splićani i Dioklecijan ispred samo jednog dijela Palače pa do Marmontove ulice dobili su novouređeni dio Rive, a od Prokurativa do Banovine za uređenje ih ima i bit će ih još. To je nesretno i neskladno fragmentiranje etapa i oblikovnog rukopisa. Zadar ima svoje antičke slojeve koje dopunjuje obalnim senzacijama pozdravljanjem sunca i uz zvuk morskih orgulja. O Zadru se ima tko brinuti.

Je li Šibenik spreman za urbanu regeneraciju?

Činilo se da jest s raspisom dvaju arhitektonskih natječaja: za uređenje Poljane u samom centru Šibenika i za izgradnju novog ulaza u Nacionalni park Krka na Lozovcu. Čitav niz smjerova kretanja, kružno i uzduž, pruža nam u Šibeniku doživljaj mediteranskih ambijenata. Kao i drugdje, funkcioniranje prometa i prateći servis temeljni je problem i ovoga grada.

Jednoetažna garaža s ulazom na Poljani svojata dragocjeni prostor gradskog podzemlja i sasvim sigurno nije optimalna i dokazano ekonomična. Ako je Šibenčanima, pored očekivanih (neizvedenih!) garaža i parkirališta “u Dragi, vatrogasnom, u pekari”, potrebna i garaža ispod Poljane, onda je ona, izvjesno, jačeg kapaciteta, očito višeetažna jer to sugerira presjek terena i ekonomičnost.

Pri rješavanju ulaza i izlaza bilo je potrebno uključiti širi okolni prostor i definirati cjelokupno prometno rješenje tog dijela grada, za što analize i rješenja postoje.
Investitor očekuje stotinu parkirnih mjesta u garaži. Bespredmetno valoriziranje natječajnih radova kvantificiranjem broja parkirnih mjesta u jednoetažnoj garaži, sutra će demantirati izvedbeni projekti, građevinska realnost, propisi, sekundarni prostori i infrastrukturna tehnologija, arheološki nalazi, a posebno zeleni rubni prostor s postojećim (i budućim) visokim zelenilom.

Potpuno nejasnim, diletantskim prikazima u velikom broju natječajnih prijedloga, a uz previd Ocjenjivačkog suda, postojeća stabla na Poljani uz Ulicu kralja Zvonimira i dalje bi trebala rasti, ovaj put iz betona i garažnog prostora ispod njih. Uvjetovana prostorom, presjekom i brojem, garaža pod Poljanom, pored već znanih “za i protiv gradnje”, otvara nove dileme i zbog toga natječaj ima nekog smisla. Vide se, naime, neke nove mogućnosti, vjerojatnije propuštene šanse.

Pokazalo se, zbog arheološke supstrukcije i prometno-pješačkih konflikata, da zasigurno valja iskoristiti impresivan prostor pod Poljanom.

Mogućnost bočnog pa i bazilikalnog svjetla i provjetravanje, tome su poticaj. Je li to pravo mjesto za, uvjeren sam, samo osamdesetak privilegiranih i trajno zauzetih parkirnih mjesta (za potrebe gradske uprave, teatra, knjižnice i dr. uz obvezna parkirališta za vozila osoba s invaliditetom)?

Niz upravnih i kulturnih zgrada: Dom (knjižnica) – kazalište – zgrada gradske uprave (Krešimirov dom), uređenjem Poljane na razini prizemlja i u podzemlju, kao mjestu integriranja navedenih i novih sadržaja, moglo se dovesti u posve drugačiji, novi atraktivniji i svrhovitiji odnos i bez garaže.

Klasičan pristup

Predmet interesa i natječaja nije lociran na sjevernoj lokaciji, na pretprostoru i u samoj zgradi gradske uprave (“Krešimirov dom”). Agresivna po volumenu, s nizom nesporazuma i s postmodernim licem, zgrada gradske uprave, njezino mjesto i sadržaj, mogla je (i morala) biti predmetom (makar anketnim) ovog natječaja. Podzemna veza s prostorom Poljane provocira i inspirira nova rješenja, posebno kad se sjetimo nekih davnih natječaja na toj lokaciji.

Neki članovi Ocjenjivačkog suda ovogodišnjeg natječaja nudili su kao sudionici natječaja iz 1976. godine pješačke mostove preko Ulice kralja Zvonimira. Toliko o ustaljenim i petrificiranim pješačkim tokovima na kojima se danas inzistira (“klasičan” pristup – tako to zove žiri).
Neosporno, plohu Poljane, veliki gradski pretprostor, potrebno je urediti i opremiti svim za to potrebnim detaljima, opremom i uređajima, pri čemu se računa i na atrakciju vode.

Šibenčani imaju fontane u đardinima i parku ispred crkve Gospe van Grada, u kojima se, kao stalno održavana atrakcija, guraju kornjače i impresivni primjerci zlatnih ribica. Ovom natječaju zlatne ribice nisu donijele sreću. Za sve ostale “vodene” ideje i vodoskoke pobrinut će se lokalni vjetrovi i široki morski horizont.
Šibenski su natječaji otvorili novi procjep stagniranja na Poljani i među arhitektima. Bojim se zaključka: Najbolje ništa! A ubuduće i bez natječaja!