Na prvi pogled nitko ne bi rekao da živo biće stanuje u toj maloj kamenoj potleušici, usred surove Svilaje. Do nje se ne može doći automobilom, niti bilo kakvim drugim prijevoznim sredstvom. Nema vode, ni struje, ni signala za mobitel... Zaselak Drežnicu u Mirlović Polju nije lako pronaći, iako selo dobrim dijelom ima asfalt.
Ipak, u kućerku izgrađenom četrdesetih godina prošlog stoljeća, okružen već zaboravljenim, napuštenim starim kamenim kućama, živi Slavko Ivčević. Prvi su mu susjedi par starčadi, uglavnom Buzovi, nastanjeni u novijem dijelu sela, a gradi se i jedna nova kuća, pa su veliki izgledi da će Slavko zakratko bar još s nekim moći prodivaniti i prekratiti samotne dane.
Ostao bez posla
Na rodnu grudu vratio se prije nekoliko godina kada je u Splitu ostao bez posla. Teško je opisati uvjete u kojima živi. Slavko i sva njegova pokretna i nepokretna imovina zbili su se u sobicu od desetak kvadrata. Izgleda kao da je u svojoj teškoj neimaštini zaboravljen od svijeta.
Zato se uvijek nanovo raduje posjetima sestara iz patronažne službe drniškoga Doma zdravlja. Zahvaljujući njima izradio je dokumente, a odnedavno prima i socijalnu pomoć. Pakete dobiva i od drniškoga Crvenog križa. Nikada se nije ženio, ima tri brata s kojima se rijetko čuje i još rjeđe vidi.
- Jedan živi u Njemačkoj, drugi u Splitu, treći na Braču, imaju svoje živote i svoje probleme. Danas je takvo vrijeme. Meni je najvažnije da je zima popustila. Sad kad je ugrijalo, odem do susjeda ili na Drvenjak, pa čak i u Mirlović Polje. Pomognem drugima u vrtu ili oko blaga, već što kome treba, a zauzvrat dobijem hrane ili pokoju kunu - kazuje nam Slavko o svojoj svakodnevici.
Nema dana kad do njega ne navrati prva mu susjeda Ika Buzov. Poviri da vidi je li s njim sve u redu, a onda se vrati kući bolesnom suprugu. Do rata je Slavko živio u Drežnici, a tada mu je, kaže, bilo bolje. Makar je bilo struje. Ni na što se ni danas ne bi požalio na svojoj djedovini samo da mu žarulja svijetli nad glavom, da može poslušat radio...
Dobri susjedi
- Oko mene ima dobrih ljudi s kojima se dobro slažem. Primam 500 kuna socijalne pomoći. Kupim pokoju šteriku da nisam u mraku. Za vodu sam se snašao, imam gusternu - skrušeno pobraja Slavko i pogledom kruži po svojoj imovini: krevetu, stolu, dvama stolcima i starom štednjaku koji je svoje davno odslužio, trošnim vratima, prozoru bez stakala i s pogledom sa Svilaje koji ostavlja bez daha.
Kao za sebe dodaje: - Drva ima oko kuće, al’ dobro bi mi došao i malo bolji špaker... Da samo špaker! Svega bi Slavku, gorštaku sa Svilaje, trebalo... al’ njemu je, u toj divnoj i surovoj pustoši, u toj silnoj slobodi i osami, dovoljno tako malo. Malo, do bola!
Frižider bi mu dobro došao...Najveći problem mi je hrana pogotovo sada kad dođu topliji dani jer nemam frižidera. Zimi je lakše, zbog niskih temperatura sve što donesem kući, radeći za nadnicu u okolici, može potrajati dva tri dana. Ali ljeti se ne može bez frižidera. A i novi špaker bi mi dobro došao. Ovaj je već odslužio svoje. Drva, hvala Bogu, ima u planini. |
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....