Zdravko Pilić: TLM kao udovičin vinograd

Politika i političari – to je nula prema životu kojim su još koliko jučer živjele žene u Dalmatinskoj zagori. One su se, jadne, vazda morale dovijati što će i kako reći, a da to poluči ikakav efekt, osim što bi one dobile po “mišini”. Kako jedna nikako svoga linguzu od muža nije s premalića mogla utjerati u vinograd – draže su mu bile diple nego motika – tako mu je izventala da je to jutro kad se vratila od ovaca tobože čula priču kako dvije čobanice razgovaraju prolazeći pokraj njihova vinograda.

“Ovo je sigurno vinograd od neke jadne udovičine šta je bez muške ruke kad je ovako zaresta. Svi oko njega lipo okopani, samo se u njemu panji ne vide od sikavice!” I šta ćeš, kud ćeš, ostavi ti Mile diple, pa pljune u šake i prihvati se motike – da se selo ne ruga s njime i njegovim vinogradom.

Oportuno je sumnjati

Šibenski TLM nije niti udovičin – da jest, i ona bi o njemu povela barem nekakvog računa. To je tvornica koju bjelosvjetski hohštapleri već godinama čerupaju kako koji stigne, a hrvatska se država u to nimalo ne miješa jerbo je TLM, veli, privatno vlasništvo. A privatiziran je prije osam godina pod kondicijama za koje postoje ozbiljne indicije da ih kupac nikad nije ispunio.

No, hrvatska država nipošto ne želi ispitati je li ili nije tzv. Hrvatski konzorcij kojem je ona 2007. godine tvornicu prodala – ili bolje reći za jednu kunu poklonila – ispunio te uvjete koje je prigodom privatizacije tvornice preuzeo. Jer, ako nije – u što je oportuno sumnjati – onda bi ona tu privatizaciju morala proglasiti ništavnom. I tvornicu ponovno uzeti sebi. A to ne želi ni za Boga. Jer bi u tom slučaju ona bila odgovorna zato što nema posla, sirovine, i zato što direktori kupuju skupa auta i zajedno s kooperantima kradu i iznose na privatne račune novce iz poduzeća...

Pa bi radnici štrajkali svako malo, a novinari prozivali ministra, njegove pomoćnike i državne tajnike. Koji – ovako – uživaju Boga svoga: “Mi pomažemo koliko možemo, ali ne možemo puno... riječ je o privatnoj tvrtki.”

Dvaput sanirano

O privatnoj tvrtki koju je Hrvatska država sanirala dva puta – prvi put krajem devedesetih s milijardu kuna, a onda s otprilike još toliko prije privatizacije 2007., plus što je u međuvremenu investirala oko 50 milijuna eura u toplovaljački stan koji je, kada je proradio 2002. godine, bio jedan od deset najmodernijih u Europi i svijetu – pa i danas, dakle, nešto vrijedi.

Sve je to skupa za jednu kunu postalo privatno, a danas je osam godina nakon privatizacije opterećeno s oko 550 do 600 milijuna kuna duga prema dobavljačima i financijskim institucijama, odnosno bankama, koje su svoja potraživanja osigurala hipotekama na pokretnoj i nepokretnoj imovini – zemljištu, postrojenjima i objektima. Nije više ostalo ništa...

zdravko pilić