Casper je dobri duh, junak crtića koji je svojedobno bio silno popularan, pa ga je tih davnih godina, kada su su scrtići prikazivali u 7 i 15 navečer šibenski mađioničar u nastajanju izabrao za svoj umjetnički pseudonim. Jer, nastupa Milorad Mišković zvuči jednako napeto kao da ste rekli da nastupa Shahnur Vaghinak Aznavourian umjesto Charles Aznavour. Ili Fahreta Jahić umjesto Lepe Brene, kako ju je u zvijezde lansirao pokojni Milovan Ilić Minimaks.
Tako je i Đuro Eraković nadjenuo Miškoviću ime dobrog duha koji izvodi čarolije i vragolije, pod kojim ga i danas poznaje ne samo Šibenik i Dalmacija, nego i dobar dio Balkana i bivše Jugoslavije. Kad u Šibeniku tražiš Milorada Miškovića, ljudi će slijegnuti ramenima, ali Caspera – za njega svi znaju. Od društvenog vrha do dna! A oni koji ga ne znaju, zapamte ga brzo. Čak i bivša milicija, s kojom nije bilo šale!
- Sjećam se, bilo je to negdje osamdesetih godina, ja u autu, i hop – lizalica. Iskoči, prometna policija, dajte saobraćajnu, knjižicu vozila. Istekla vozačka! Dobro, hvala na upozorenju, velim ja, produžit ću je prvom prilikom, ali ne – ne može to tako. Ja vam moram za ovo pisat globu! Pa zašto sad globu, ne dam se ja, nisam ja kriv što mi je istekla, valjda je kriv onaj što je stavljao datum, a ne ja! Ali, ništa, ne vridi, nego plati globu koja je onda bila 37 tisuća ili milijuna, tko se više sjeća tih dinara. Ali, svakako, nije ni malo. I ja već malo iziritiranm uzmem tu globu što je on napisao i protrljam pred njegovim očima – i u ruci mi novčanica od sto tisuća. Hop! On gleda, nije mu jasno, zagleda – sve je na njoj pravo, ali opet je vidio da tu nisu čista posla. I ne zna šta će! A ja velim, ajte, ajte, vratite mi kusur! To se onda plaćalo na licu mjesta! I sad se on uzvrpoljio, ako novci nisu pravi, a on mi vrati skoro dva puta nego što je kazna, ispat će ne samo budala, nego će biti i na šteti... ‘I tako ti praviš novce?‘ - pita on mene. - ‘A što ću moram i ja od nečega živiti!‘ I pusti ti on mene, zgužva onu kaznu, i veli – ‘Ajde, vozi da te ne vidim. I nemoj da te drugi put zaustavim a da nisi produžio dozvolu!‘ - smije se i danas Casper koji takvih dogodovština iz svoje mađioničarske karijere ima oho – ho.
Inače je zaposlen u javnoj ustanovi Sportski objekti Šibenik.
- Ljude najviše fasciniraju novci. To je čudo jedno, ti trikovi s novcima, kako nastaju ni iz čega, iz papira, to ljude uvijek zanima i ostavlja bez daha. A novci su vam isto interesantni. Ljudi koji ih puno vole, ti ih i imaju! Oni kojima nisu bitni u životu, ti i nemaju novaca! To vam je tako! Imao sam jednog prijatelja u Lionsima, koji je dobrostojeći, ima novaca i uvijek kad bi negdje sjeli, kad bi se zagrijavala atmosfera, on bi tražio:
– Ajde, Kasper, napravi malo novaca. I tih sto eura, koje bih ja napravio od papira, na koncu bi kao slučajno završilo u njegovom džepu. Da se ne izgubi! To vam je tako! Na koncu kad je trebalo platiti turu, on je izvukao tih sto eura, ali je gazda lokala brzo prepoznao da je u pitanju – filmski novac. Lažnjak, kako piše na kineskom. Stare, iskusne gostioničari će se teško u novcima prevariti. Oni već na opip vide što je što!‘ - veli nam naš sugovornik kojeg je svijet magije, iluzije i opsjena privlačio otkako zna za sebe. Ništa ga drugo u životu nije interesiralo! I danas, sa 66 godina jednako je zanesen i jednako odgovoran prema publici, koja danas u ovo digitalno doba ima velika, nikad veća očekivanja od mađioničara.
- Pitate se što bi mogli pokazati djeci koja otkao se rode gledaju You tube, specijalne efekte, skrolaju na Tik Toku, ne znaju razliku između stvarnog i animiranog ili filmskog svijeta, a da u isto vrijeme te točke zadovolje i odrasle...‘ - pita se Casper. Koji u tome ipak uspijeva, o čemu svjedoči i to što je sve njegove subote u 2025. godini, u vremenu od 21 do 22 sata rezerviralo unaprijed hotelsko naselje ‘Solaris‘.
Tamo nastupa već 35 godina u kontinuitetu, a gdje neće sada kada je otvoren novi, natkriveni Aquapark, u kojem ga djeca i roditelji nestrpljivo čekaju. Ali, nastupa on i po drugim mjestima, diljem županije i Dalmacije, osobito u sezoni, a istodobno je stalno i na seminarima i kongresima mađioničarima po cijeloj regiji, na kojima s kolegama razmjenjuje iskustva i uči nove trikove iako je u ovoj branši ‘stari pas‘.
- Ja ti vjerujem u moć vizualizacije. Čovjek u životu ne može biti ništa drugo do ono što želi biti. Ja sam uvjeren da su ljudi oni koji su u životu nešto željeli, to na koncu i postali. U Šibenik je dolazio i u tadašnjem Domu JNA nastupao povremeno Ainul Kebir, koji je u ono doba bio veliko ime, na Gripama je u Splitu prodavao po četiri tisuće ulaznica. Dolazio je i cirkus povremeno u Šibenik, što nisam propuštao, ali to je sve bilo premalo. Na tv nije bilo puno programa, nije bilo interneta, ni škola, tečajeva ili drugih načina učenja, i ja sam svoja znanja stjecao mukotrpno tih sedamdesetih godina. Ali, ta moja želja je bila strašna, ta moć vizualizacije, želje za učenjem. A nekad su neke stvari naoko i neobjašnjive.
Sjećam se, kao da je jučer bilo, kako sam krajem sedamdesetih sjedio na šibenskoj rivi i iz dosade uzeo na trafici neke novine. Koje? Dajte mi ove! Uzeo sam Vjesnik, kojih je onda u Šibenik dolazilo možda deset komada, i listao. Sve nešto dosadno, partijski kongresi, a mene politika stvarno nije zanimala, i kad sam već htio zatvoriti i baciti, na kraju stoji tekst – ‘Đurika među pet najvećih proizvođača magic rekvizita!‘ Đurika iz Sombora! Tekst, slika, čime se bavi, kako, kuda! Je li moguće? Meni se tog momenta otvorio put kojim sam morao krenuti. Na poštu, na telefon, na informacije, tražim broj od Đurike iz Sombora! Ali, nema toga! Ko da sad netko traži Kaspera iz Šibenika! Nema tog u imeniku! I šta ja radim? Sjedam u vlak tu večer, i idem za Sombor! I dolazim u Vinkovce ujutro, mraz, hvatam trolej, i u Somboru, u prvu brijačnicu. Tražim Đuriku! Njega nitko ne zna ni tamo. I već potrošio skoro cijeli dan, zovem taksistu da me vozi nazada na željeznički kolodvor, ali – spas u zadnji čas – on zna Đuriku. I vozi me pred neki salaš, vanka snijeg. I otvara mi Đurika! Ugostio me, uveo u studio, saslušao... Ja nemam ništa, imam samo želju da budem mađioničar, i on meni veli – ‘Uzmi sve što hoćeš, od rekvizita. Platit ćeš kad budeš imao!‘
On je bio i predsjednik udruženja artista Srbije ili Jugoslavije, zauzeo se za mene, uveo me u taj svijet, na tečajeve, polaganja, dobijem člansku iskaznicu, uputim se na kongres u Budimpeštu, Austriju, Grčku, Bugarsku, počnem graditi ime, skupljati znanje, iskustvo, upoznavati ljude. Čudo! Imao sam dvadesetak godina, bio mlad i lud! Nisam znao što drugo hoću u životu, samo to! To je kod nas bila egzotika, u Šibeniku sam i danas sam, pa skoro i u Dalmaciji, nema kod nas mađioničara, iluzinoista, mi svi u branši i znamo jedan drugog, i međusobno se jako cijenimo i potpomažemo.‘ - priča Mišković koji ima zanimljivu životnu priču.
Rođen je u Sremskoj Mitrovici 1958. godine, kamo su njegovi roditelji, majka Desanka i otac Jure, krenuli iz Rupa, vlakom bez voznog reda, u kolonizaciju. Vratili su se nakon deset godina, nakon što je njegovom ocu Juri, koji je stalno poboljevao na pluća liječnik rekao – ‘Jure, nije ovaj kraj za maslinu i smokvu.‘ I Jure se sa svojom Desom vratio doma. Umrla je ovih dana, u devedesetoj. Moji su Miškovići inače, u rodu s majkom Arsena Dedića, koja je također bila rodom iz Rupa, Miškovićeva. Ona je bila od Benine loze, a moji su bili Šašini, dok su materini bili Žabci. Svatko je u ta vremena imao pored prezimena i nadimak! Došao sam u Šibenik s 2,5 godine, i moji su se nastanili na Meterizama, na kojima su počeli graditi kuću, a prije toga su napravili baraku, u kojoj smo stali. I podizali su naši roditelji to mukotrpno, noseći na kostima građevinski materijal, ko i svi drugi koji su tamo dolazili tih 60-ih i 70-ih godina, jer su radili u TEF-u. A država je to tolerirala jer joj je trebala radna snaga. Zato sam se i pobunio kad sam bio u Gradskom vijeću, i zalagao se za legalizaciju, kad je Anka Mrak Taritaš vikala da to sve treba srušiti, jer smo divlji graditelji. A šta smo trebali, ići u Njemačku, ko i svi drugi, pa bi nas danas bilo još manje?‘ - priča Casper kojeg – tvrdi - politika nikad nije zanimala, ali jeste on nju!
- Malo tko zna, ali ja sam imao člansku iskaznicu HDZ-a s brojem 18! Iznenađen si, je li? E, i ja sam, jer nisam ni ja znao. Šetao sam po Poljani, u Šibeniku, bila je 89. godina i tamo su dvi zgodne cure držale neki banak, dile neke časopise. I mi došli, di nećeš doć, kad su one tako smišne, i mi s njima u ćakulu, a one vele mogle bi vas učlaniti. U šta, u neku stranku. ‘Je li hrvatska stranka? Je! E, onda može! I tako sam ja dobio knjižicu, na koju sam i zaboravio. Slučajno sam jednom na nju nabasao, dok sam nešto drugo tražio po kući. Nitko me nikad nigdje nije zvao, a ja se nisam javljao. Prvi koji me je zvao bio je Keke, Željko Koloper, kojem je falio čovjek na listi HSS na Meterizama za mjesne odbore. Koja je stranka, Keke? Seljačka! Di ćeš mene u seljačku, ali dobro prijatelji smo, triba čoviku učinit. I kad sam već tu, onda sam ja to shvatio ozbiljno. Napravio program u 25 točaka, obećao ljudima škole, vrtiće, robne centre, banke, poštu... Sve sam napisao! I pobijedim ti ja, postanem predsjednik Mjesnog odbora, i sve što sam obećao se i napravilo. I onda otud postanem predsjednik Gradske organizacije, pa su me izbacili. Ali, kako mi se politika omilila, tako sam je prešao u HSP, oni su me odmah htjeli primiti, pa onda u HSP Ante Starčević, pa se opet vratio u HSS jer su oni koji su mene izbacili i samo bili izbačeni...
Tako ti je to! U politici isto, kao i kad izvodiš mađioničarsku točku, moraš znati privući pažnju ljudi, reći dvije – tri suvisle rečenice. Ti si narodni poslanik i tvoji ljudi od tebe očekuju da nešto pitaš, kažeš, tražiš u njihovo ime. Imali smo mi profesora i doktora u našem Gradskom vijeću koji u četiri godine nisu progovorili riječi! Pametni ljudi, ali nisu za politiku! U politici je dojam bitan kao i sadržaj.
Eto, imamo predstavu i ja izvodim recimo ‘spaljenu glavu‘ s kojom se proslavio David Copperfield, i tu je 300 ljudi koji su u gledalištu, i jednako toliko djece. I ti sad moraš zadovoljiti sve, i odrasle i djecu, koju ne smiješ prepasti. I od njih 300 nađe se jedan roditelj koji napiše u recenziji da mu se dijete od četiri godine prepalo, žena spaljene glave, koja leti po pozornici. Ta je točka, kao i neke druge iluzije, poput lebdenja, skidanje glave, bila ‘vau‘ s njom sam bio i na Supertalentu, ali,eto, nekom djetetu ne legne. I vi onda imate problem. Pored iluzije, ima i manipulativnih točaka, ali u takvim uvjetima opstati 40 godina na sceni je umijeće. Pogotovo, jer je svake godine pritisak od strane hotelskih kuća i turističkih zajednica na smanjivanju troškova. Jeste li primjetili da na terasama više nema bendova, sada je umjesto njih četiri ili pet samo jedan izvođač, one man band. Jer, je jeftiniji! Tako i kod nas, dolaze neki novi klinci, izvode nešto sami, a ja sam kao kazališna družina koja izvodi predstavu – ja, jedna ili dvije asistentice, inspicijent, golubovi, zečevi koje vadim iz šešira, doma imam pravo uzgajalište, zoološki vrt...‘
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....