Bilo je i težih situacija na Baldekinu, ali nikad tako apsurdne! Sedam kola prije kraja trećeg kruga prvoligaške utrke nemalo je ugrožen položaj Šibenke u elitnom društvu, ali epitet „apsurdne“ potencira činjenica da, za razliku od ranijih kritičnih sezona, agilno klupsko vodstvo nema temeljnih, financijskih problema. Zbog čega se, uostalom, nije štedjelo oko dovođenja brojnih igrača (ili „pojačanja“), te promjenom čak trojice trenera.
Prije 22 godine, zbog nemalih financijskih i bodovnih minusa smijenjen je ondašnji predsjednik Boško Knežević, pa je umjesto članova uprave šibenskim košarkaškim brodom upravljao pokojni kapetan Gordan Baraka kao član Križnog stožera, koji su još činili M. Zlatoper, N. Bubrić, T. Kandido, N. Rak, I. Mikuličin i J. Šupe. Nezadovoljni igrači su štrajkali, pa je puno toga riješio riječki Šibenčanin Zdravko Iljadica donacijom od 10 tisuća eura. Krizni stožer je posegnuo za ne baš dosljednim, ali makijavelističkim potezima. Oslobodili su suspenzije Sarajlije Čengića i Kahrimanovića, dok je Joško Šupe kleknuo pred Mira Jurića da zadnju, odlučnu utakmicu s Karlovcem odigra makar s „pola noge“(op.p. imao je tešku ozljedu), pa se sve završilo sretno za Baldekin.
Sedam godina poslije je u teškoj natjecateljskoj i financijskoj situaciji umjesto Kriznog stožera organiziran „Okrugli stol o aktualnom stanju šibenske košarke“. S primjetnom, ali ne i prihvaćenom željom Josipa Stojanovića Jollyija za objedinjenjem šibenske muške košarke. Kraj sezone donio je ispadanje, ali i potpuni raspad. Klub je ugašen zbog nerješivih financijskih problema.
Baldekin trenutačno nema sportska rješenja sličnim onima, za kojima je u sezoni 2002/2003 posegnuo „preko noći“ imenovan Krizni stožer ili vraćanja u momčad suspendiranih igrača, ali nema, kako rekosmo, ni temeljnih, financijskih teškoća. Očito, rješenje je u pronalasku „unutrašnjih pričuva“. A one leže jedino unutar momčadi.
Može li ambiciozni trener Hrvoje Radanović, koji je sklon postulatima suvremene igre, konačno, uvjeriti dio ključnih prvotimaca kako je njihova prezentacija košarke daleko od onog, što viđamo na europskim parketima!? Da svoje višegodišnje infišacije o vlastitim mogućnostima i nadarenosti, jednostavno rečeno, moraju podrediti interesima kolektiva.
Temeljni povod za takvo razmišljanje nije samo konačna rezultatska sramota (92:66) u derbiju začelja, odigranom u Dubrovniku. Gori osjećaj od konačnog ishoda te utakmice za istinske prijatelje šibenske košarke predstavljao je dojam iz prvog poluvremena. Točnije, razdoblje, kad su Narančasti poslije zasluženog vodstva(29:19) manirom pučkoškolske momčadi dopustili negativnu seriju od 19:0 domaćina. Igrom, u kojoj su djelovali kao muhe bez glave, te lakoćom gubili loptu u prevođenju preko centra. U, blago rečeno, čudnoj interpretaciji košarke, gdje najviši igrači pucaju „trice“, dok se šibenski bekovi tiskaju pod suparničkim obručima.
Ne, nismo izdržali gledanje TV-mučenja iz Dubrovnika do kraja utakmice. Radije smo prebacili na prvi program, te se još jednom (ne)izravno poklonili staroj dami dalmatinske pisme Meri Cetinić, koja je poslije lanjske prigodne večeri na „Dalmatinskoj šansoni“, dobila i Porina za životno djelo.
U međuvremenu nas je barem malo raspoložio jedan „vječni“ optimist među Funcutima rečenicom: „A da pozovemo Darija Šarića da nas spasi u zadnjim kolima!?“
Gruba je realnost da u preostalih sedam utakmica košarkaši Šibenke nemaju lakog suparnika, pa je teza o „potrazi za unutrašnjim pričuvama“ sve samo ne fraza.
Za razliku od spomenutog Funcuta, iskreno nas je nasmijao nogometni veteran Nikica Cukrov, koji je nosio i bijeli, i narančasti dres izjavom „ Svi stariji Šibenčani navijaju za Hajduk, a mlađi za Šibenik!“
Hvala mu na komplimentu, ali autor ovih redaka se ne osjeća baš tako mladim!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....