U potrazi za mirnom prvoligaškom lukom šibenski nogometni brod uplovio je u plitke vode s velikom vjerojatnošću da će se nasukati u nižem rangu. Ne, nije (pre)važna utakmica s Goricom bila „velemajstorski remi“, kako sugerira rezultat od 0:0, ali Narančastima je za pobjedu manjkalo nešto više sreće, taktičke mudrosti, a prvenstveno kombinatorike, prijeko potrebne kad se juri pobjeda protiv momčadi, koja se dobro brani. Iskusnom vrataru Ivanu Baniću bile su kao naručene visoke nabačene šibenske lopte(čitaj: „sviće“). Pogotovu, kad je trener gostiju Mario Carević, svjestan opasnosti od brojnih centaršuta, uveo i trećeg stopera, iskusnog Bralića. Za prvo, nedovoljno agresivno prvo poluvrijeme zapravo sve govori sve statistika. Šibenik je imao nemalu terensku premoć(58 posto), a bez jednog, jedinog udarca u okvir suparničkih vrata! Drugo je ponudilo bitno drugačiju sliku, ali…
Što vrijedi da je Šibenik željom za uspjehom, dominacijom na travnjaku, te posebice „mrtvom šansom“ Ivana Božića u zadnjim trenucima zaslužio tri boda, kad je stara istina kako se dojmovi brišu, a rezultati pišu!?
- Nitko nam ne može osporiti želju za uspjehom ni dobru, čvrstu borbenu igru. No, nismo imali koncentracije u završnici. A kolika je
želja svih naših igrača vjerojatno najbolje svjedoči da je doslovce u zadnjem trenutku zrelu priliku za pogodak imao naš vratar Ivan Fiipović, kojega je atmosfera ponijela u suparnički kazneni prostor – odmjereno je i mirno poslije utakmice kazivao trener Šibenika Rajko Vidović. S neizbježnim pitanjem što se sve događalo u njegovoj duši,
koja je vjerojatno svjesna gotovo „nemoguće misije“ u završnici sezone. Slično, kao što su se grla poslije utakmice stisla svima nama, koji desetljećima živimo za Šubićevac, a itekako smo svjesni da je nadmetanje s Goricom bio gotovo zadnji vlak spasa.
Rezultati, naime, govore da je četiri kola prije kraja prvoligaškog maratona Šibenik posljednji sa četiri bod manje od zagrebačke Lokomotive, uz napomenu da je riječ i o „bodu više“, jer „lokosi“ imaju bolji međusobni skor od Narančastih. A momčad trenera Rajka Vidovića u preostala četiri kola čekaju dva gostovanja kod momčadi, koje se bore za plasman u Europu(Varaždin, Istra), dok na Šubićevac stižu dva kandidata za prvaka (Rijeka, Hajduk).
USAMLJENI SU HRABRI
Što kriti da smo prije utakmice s Goricom, ohrabreni uspjehom protiv Lokomotive u gostima, vjerovali u mogućnost pobjede nad Turopoljcima!? Čak smo u skladu sa starim filmskim evergrinom „Usamljeni su hrabri“ s Kirk Douglasom u glavnoj ulozi pripremali sličan naslov teksta. Na to nas je navodio više nego prijateljski razgovor prije utakmice s trenerom Vidovićem, koji se nije otvoreno žalio na stanje u klubu, ali svejedno nije bježao od istine „kako njemu i igračima nije lako trenirati i pripremati se za utakmice, kad ne osjećaju pravu logističku potporu u klubu“.
I poslije utakmice s Goricom Vidović je ostao dosljedan svojoj nepokolebljivoj radnoj i sportskoj etici: - Nećemo se predati. Moramo se dobro pripremiti za idući susret u Varaždinu.
A momčad iz baroknog grada se, kako rekosmo, bori za 4.mjesto ili plasman u Europu. Mogu li ih Šibenčani iznenaditi u nadmetanju, kojim se otvara 33. kolo prvoligaške utrke!? Odgovor na to pitanje radije ne bismo potražili u sferi realnosti, već svojevrsnog željenog mirakula. U priželjkivanju malog rezultatskog čuda stanovitu dozu optimizma nudi jedino dojam kako Varaždin u zadnjoj utakmici s Lokomotivom, unatoč pobjedi, nije baš blistao. Djelovao je složno, uigrano, ali ne i nepobjedivo.
OTKUD DUG OD 200.000 EURA!?
No, ruku na srce Šubićevac je zadnjih pedesetak dana mnogim zvanim i samozvanim, pogotovu medijima, zanimljiviji u financijskom nego u sportskom smislu. Na tom planu gotovo više od aljkavog vlasnika Željka Karajice, kojemu je empatija gotovo nepoznat pojam, počeli su nas nervirati „dušebrižnici“ sa svih strana. Oni, koji nemaju petlju da glasno i jasno načmu financijsku problematiku klubova u svojim sredinama, aii drže lekcije Šibenčanima. Lekcije, koje iz sportske polako prelaze nepotrebno, pa i tendenciozno u političke sfere.
A razlika između financijskih problema prvoligaša u drugim sredinama u odnosu na šibenske je prvenstveno u tome što vjerovnici tih klubova ne podižu tužbe, slično bivšim trenerima Narančastima Damiru Čanadiju i Mariju Cvitanoviću, već javno šute, bojeći se odmazde sredine, u kojoj djeluju.
A kad već spominjemo Cvitanovića teško je naći logiku da je treneru, koji je samo tri mjeseca boravio na šibenskoj adresi, Šubićevac ostao dužan (s kamatama) 200.000 eura!? Nameće se razumno pitanje kolika je bila dogovorena Mariova plaća ili logika nas navodi na to da je, ukoliko je sve čisto, bila barem četiri puta veća od one, koju neredovito prima Rajko Vidović.
Za razliku od ostalih kolega ne želimo špekulirati, ali nas svote, koje se neslužbeno spominju tjeraju na teoriju apsurda. Kako klub, koji, kažu, ima proračun od 5 milijuna eura, a koji je vrlo malo ove godine uložio u pojačanja, može biti dužan oko 6 milijuna eura. Pogotovu, kad se zna da se u klupsku blagajnu slila gotovo trećina od te svote, koju prvoligaši dobiju za televizijska prava, te a konto europskih uspjeha Dinama.
(OPET) BEZ LICENCE!?
Teško je, također, spojiti lanjsku prezentaciju novog stadiona na Šubićevcu, kapaciteta 8 tisuća gledatelja s podatkom da je Hrvatski nogometni savez u prvom postupku za licenciranje klubova za novu sezonu dao negativni odgovor Šibeniku, baš kao i svim drugoligašima.
Kako će se to riješiti!? Riječ je o pitanju, koje prelazi okvire Šibenika,pa nisu daleko oni, koji tvrde kako bi dogodine društvo najboljih hrvatskih nogometnih klubova moglo biti reducirano. Točnije, da će se igrati „Liga 9“!?
Konačno rješenje te zavrzlame teško je prognozirati, ali nesporna je istina da se prvoligaši ne mogu financirati iz gradskih proračuna. Točnije, da su (strani) vlasnici, sa časnim izuzecima gotovo nužno zlo. A Šibenik je s Kolumbijcima i Karajicom, očito, puno lošije prošao nego, primjerice, Istra s Baskima (čitaj: španjolskim Alavesom).
Zlokobno zvuči i medijska prijetnja da bi se Narančasti mogli sunovratiti u četvrti rang natjecanja hrvatskog nogometa ili vratiti se u godine, kad su na Šubićevcu gostovali Kamen iz Ivanbegovine,
Omiš, Imotski… Valja ponoviti istinu da se prvoligaš ne može financirati preko gradskog i županijskog proračuna, ali svi skupa ne smijemo dozvoliti ponavljanje spomenute sramote kluba, starog više od 90 godina, koji je hrvatskom nogometu podario 12 reprezentativaca.
Šubićevac ne smije biti poprište političkih borbi i (pred)izbornih podmetanja, već naša, zajednička briga. Uostalom, kako zaboraviti da je bivšem predsjedniku kluba i šibensko-kninskom županu kod pretvorbe HNK Šibenik, ne mareći za stranačke razlike, dosta pomagao bivši SDP-ov ministar Slavko Linić!?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....