Mala je vjerojatnost da ćete u bilo kojoj ligi u nogometnom svijetu naći klub s takvom, pomalo paradoksalnom statistikom, kakva trenutačno karakterizira Šubićevac. Točnije, da postoji momčad koja lakše osvaja bodove na gostovanjima nego na svom travnjaku. A Narančasti su u 6 utakmica u gostima ubrali zavidnih 16 bodova ili 4 više nego u 7 nadmetanja na svom stadionu. Razloge tome, međutim, ne treba tražiti u nekom posebnom kompleksu igranja na Šubićevcu, već u nogometnoj istini kako je momčad, koja se ovog ljeta tek stvarala od igrača sa svih strana, lakše savladala lekcije iz taktičke discipline, destrukcije suparničke igre i organiziranih „kontri“, nego složenije zahtjeve u kreiranju protočne ofenzivne igre, prijeko potrebne na svom travnjaku. Kad je riječ o domaćim utakmicama već površna analiza otkriva kako je u sportu, posebice nogometu, važan čimbenik sportska (ne)sreća. Fortuna je Šibenčanima nemalo okrenula leđa na domaćim utakmicama s Dubrovčanima i Neretvancem, ali bilo je i dovoljno susreta (Zagora, Sloga), kad je objektivno šibensko gledateljstvo napustilo stadion s komentarom kako je suparnik bio bolji.
Dva kola prije kraja jesenskog dijela trećeligaške utrke dobro bi bilo da spomenuta, neuobičajena statistika dobije nešto drugačije obrise, kad je riječ o utakmicama na Šubićevcu. Idući gost, kaštelanski GOŠK može se, mirne duše, ubrojiti u čvrste, neugodne suparnike. Otuda i želja da Narančasti, konačno, nekog pobjede i, kako se koristi u nogometnoj terminologiji, „na mišiće“. Silnom željom, agresivnom igrom i pritiskom na suparnika od prve minute ili stilom koji krasi domaćinske momčadi.
Optimizam u tom smjeru budi navada trenera Marina Oršulića da ne poseže za žalopojkama, kad mu na raspolaganju nisu ključni igrači kao, primjerice, napadač Medić u Posedarju. Vrijedna spomena je i trenerova vjera u mlade, koja mu se itekako isplatila kod domaćih momaka poput Šalića, Crljena i Grbelje. Bodove iz Posedarja donijeli su, pak, još mlađi Diego Sekulić i mladi Makaranin Rino Škorlić, dva nadarena nogometaša od kojih se očekuje da na proljeće propjevaju.
U cijeloj problematici valja još jednom zažaliti što svijetli primjer Antonija Jakoliša nisu slijedili iskusni Ivan Roca i Vinko Petković.
Sve bismo im oprostili da su se odlučili za neki prvoligaški ili drugoligaški klub, a ne za Hrvatski dragovoljac, koji se koprca na dnu ljestvice u rangu koji je samo jednu stepenice više od lige u kojoj se natječe njihov matični klub. No, valja priznati da su oni, posebice Roca, imali i svoje razloge za tu promašenu odluku iz financijske sfere ili dugovanja iz prošle, za Šubićevac kobne sezone.
Sezone, koja će još dugo buditi loša sjećanja kod Funcuta i ostalih šibenskih prijatelja nogometa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....