Za većinu Šibenčana HNK Šibenik je trenutačno teška, otvoren rana, a po europskim profesionalnim nogometni kriterijima tek jedan od privatnih klubova, koji je, zbog nagomilanih dugova, bačen u osjetno niži rang s realnom prijetnjom stečaja. Riječ je o „slučaju“, što ne predstavlja iznimku u nogometnom svijetu Lijepe Naše.
Ako pomno pročitate povijest HNK Varaždin, koji se ovog proljeća može podičiti plasmanom u Europu, onda ćete otkriti da je utemeljen 2012. godine. Da formalno nema nikakvu pravnu vezu s nekad slavnim Varteksom. Slično je i sa HNK Zadrom, za kojega službenik podatak govori da je osnovan 2019 godine. Kao da pod starim imenom nije podario hrvatskom nogometu niz sjajnih igrača (Modrić, Vrsaljko, Livaković, Subašić, Erlić…).
Razlika je samo u tome što Varaždinci pod novim imenom našli formulu povratka u elitu, dok se Zadrani i dalje koprcaju u rangu, što ga je Hrvatski nogometni savez zadnjom odlukom namijenio Šubićevcu.
Otud i temeljna dvojba oko budućnosti šibenskog nogometa. Krenuti s novim imenom varaždinskim putem ili pokušati „nemoguću misiju“ s formalnim vlasnikom, koji je izdao sve. I igrače, i navijače, pa i samog sebe. Lažnim obećanjima i neostvarivim projektima.
Pretjeralo se, brate, u prozivanju gradskih otaca kao mogućih spasitelja Šubićevca. Ne, nije realna mogućnost da gradska vlast izdvoji oko dva milijuna eura privatnom klubu za igranje u Četvrtoj ligi. Što bi na to rekli oni građani, koje ne zanima nogomet, pa bi vjerojatno ustali protiv toga da se sredstvima šibenskih poreznih obveznika zasipa privatna jama bez (financijskog) dna.
Druga, „varaždinska“ varijanta lišava, međutim, dojučerašnje prvotimce (i ne samo njih!) pošteno zarađenog novca, što je u stečaju neminovnost, a klub vodi u „derbije“ sa siverićkim Rudarom ili Janjevom.
U toj, blago rečeno, osjetljivoj varijanti previše je nogometnih „mudraca“ s naknadnom pameću. U tom smislu nije iznimka ni Hrvatski sindikat /profesionalnih) nogometaša. S temeljnim pitanjem „Di ste bili kad je grmilo!?“
Ili je definitivno u pravu moj pokojni otac, hrvatski partizan, koji mi je uporno govorio „Dvije su posve nepotrebne u ovom svijetu. Muška cica i – hrvatski sindikati“
Zapravo jedini čovjek, koji je brzo pročitao Željka Karajicu i suradnike bio je bivši trener Mario Carević, koji se na vrijeme odlučio za veliki bijeg u Veliku Goricu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....