Između dva važna svjetska dana, jedan onaj osoba s Down sindromom, 21. ožujka, kada su rasparenim čarapama "zašarenili" centar Solina, a drugi Svjetski dan svjesnosti o autizmu, 2. travnja, kada solinska Udruga roditelja djece s teškoćama u razvoju "Moje dijete" u zrak pušta plave balone, porazgovarali smo s Ljubicom Milković, voditeljicom ove udruge, alfom i omegom i jednom od njezinih začetnica prije skoro 22 godine.
Ljubica je oduvijek u sebi nosila taj osjećaj za zajednicu u kojoj živi i njezin boljitak, pa je već od prvih dana kada se 1988. godine udala i tako iz Splita, preselila u Solin, odnosno Sveti Kajo, počela s aktivnostima vezanima za poboljšanje kvalitete života njezinih stanovnika, sa svojim istomišljenicima osnovavši Udrugu "Život".
- Jedna od mojih najdražih susjeda, pokojna šjora Anka, fetiva Solinjanka, bila je puna priča o Solinu i njegovom stanovništvu i povijesti i ja sam je obožavala slušati. Znate, tada su se susjedi više družili na kavama u dvoru...Kako sam oduvijek voljela prirodu strašno mi je smetala zagađenost okoliša u Solinu, posebno jer sam živjela u Svetom Kaju koji je tada bio kao na kraju grada, u industrijskoj zoni.
Angažman za zajednicu
Nas nekoliko, tada mlađih ljudi, Petar Pereža, pok. Ante Pribudić, Marija Sedlar, Ljiljana Lijić, Ana Mari Režić i Ante Glavurdić, smo osnovali Udrugu za unaprjeđenje kulture življenja i zaštitu okoliša "Život" sv. Kajo Solin, a upravo nam je osnivačka skupština bila 29. ožujka 1998., prije 27 godina.
- Zalagali smo se da nam kave ne budu zagađene, između ostalog, Unproforovim i tko zna čijim otpadima, da cementare ne nastave rad na ugljenu, da se očuva Jadro i očisti more i zrak, da se postave semafori kako bi djeca sigurnije dolazila u školu te da cijeli Solin bude ljepše i zdravije mjesto za život. Mislim da smo tada započeli neke bitne promjene – govori nam o svojim prvim volonterskim danima za angažman u zajednici Ljubica, pa progovara potom i o počecima Udruge "Moje dijete".
- Obzirom da sam imala dječaka s teškoćama u razvoju prihvatila sam poziv začetnika ideje Matka Luetića da sudjelujem u osnivanju ove Udruge. Osnivačka skupština je bila na samom koncu 2003., a već 2005. smo krenuli u realizaciju prvih projekata što je zahtijevalo puno više rada te sam kasnije postala prvi zaposlenik udruge na skraćeno radno vrijeme.
Širom županije
Krajem 2005. smo uspjeli angažirati vanjske stručne suradnike i sa zadovoljstvom mogu reći da su s nama i danas logopedinja Ivana Šabić i defektologinja Sanja Matas kao i logopedinje Viviana Bojić i Ines Domić. Mogla bih kronologiju napisati sa svim detaljima i ljudima koji su utkali svoje znanje, dobru volju i volonterski angažman gradeći ovu udrugu u ono što smo danas. Svi naši članovi tijela upravljanja, pa tako i dosadašnji predsjednici Matko Luetić, Stipe Matković, Maja Giljanović i sadašnji Branko Ivić volonterski obavljaju svoju funkciju – ističe voditeljica ove Udruge koja daje podršku roditeljima i djeci iz Solina, kao i iz cijele naše županije.
Trenutno u članstvu imaju 240 obitelji s područja Splita, Kaštela, Klisa, Dugopolja, Muća, Sinja, Podstrane i Visa, a najviše ih je iz Solina dok su članovi starosti od dva mjeseca do 40 godina.
To su djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom različitih sindroma, intelektualnih teškoća s pridruženim smetnjama, raznim vrstama tjelesnih oštećenja, djeca s govorno jezičnim teškoćama te djeca iz spektra autizma.
Trude se u udruzi sve što je u njihovoj moći kako bi im pomogli, i djeci i roditeljima.
Zapošljavaju i osobe s invaliditetom pa u stalnom radnom odnosu imaju dvije takve osobe, a putem mjera Hrvatskog zavoda za zapošljavanje jednom godišnje zapošljavaju i osobe s invaliditetom na pomoćnim poslovima.
Struči tim
- Putem raznih projekata i donacija građana i gospodarstvenika nastojimo osigurati kontinuirani rad stručnog tima Udruge kojeg čine: fizioterapeut-senzorni, radni terapeut, likovni terapeut, tri defektologa, tri logopeda i psiholog te voditelj likovne radionice koji provode individualne i grupne terapije s našim članovima kao i učenicima i korisnicima partnerskih organizacija.
Najveći broj terapija pružamo mlađoj djeci, do 15 godina starosti, a svi naši stariji korisnici imaju mogućnost da osim individualnih terapija dolaze i na višesatna druženja, kulinarsku radionicu i slično – govori Ljubica budući da su prije godinu i pol dana od Grada Solina dobili i prostor gdje su smjestili i kuhinju i likovnu radionicu za ovakve potrebe.
- Također, radimo kombinaciju da dijete kada dođe ima usluge barem kod dva terapeuta kako bi roditelj mogao za to vrijeme biti slobodan.
Projekt odmora od skrbi
Uskoro će nam krenuti i partnerski projekt s Domom sv. Rafael koji bi trebao pružiti usluge odmora od skrbi, a počinjemo s realizacijom usluge osobnog asistenta za koju smo dobili licencu i potpisali ugovor s Ministarstvom rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (MROSP) - veseli Ljubicu svaki napredak u radu, a s ponosom, kaže, mogu reći da su se i svojim projektima izborili za osiguravanje pomoćnika u nastavi za njihove članove.
- Kao što se vidi, puno radimo i na sve načine pokušavamo osigurati dovoljno financijskih sredstava kako bi mogli platiti rad svih zaposlenika i vanjskih stručnih suradnika koji su deficitarna zanimanja. Udruga je sve više, a donacijska sredstva su godinama, pogotovo od resornih ministarstava i lokalne i županijske uprave, uglavnom ista. Izdvojila bih, ipak, Grad Solin koji nas podržava u svakom pogledu – veli naša sugovornica, i kada se govori o udrugama smatra da svi puno više trebaju surađivati.
Više članova iz spektra autizma
S kojim se teškoćama susrećete više nego što je to bilo u prijašnjim godinama?
- Nažalost, u zadnje tri godine najviše nam se učlanjuju roditelji djece iz spektra autizma, tako ih sada u Udruzi brojimo 48 – navodi Ljubica, a upravo u povodu Svjetskog dana svjesnosti o autizmu na Malom glorijetu u Solinu (2. travnja) su plavim balonima, u jednom simboličnom činu, a u suradnji s Gradom Solinom, željeli ukazati na podizanje svijesti o autizmu.
- Osim što se ovakvim događanjima i manifestacijama podiže svijest o potrebi pomaganja, našim članovima pružamo brojne usluge u pogledu rane razvojne i psihosocijalne podrške, ali i savjete vezane za prava iz sustava socijalne skrbi i mogućnosti za školovanje, boravak, zapošljavanje.
Stajališta sam da smo mi udruge dopuna državnom sustavu koji se pod hitno treba povećati brojem stručnjaka i prostornim kapacitetom za cjeloživotnu rehabilitaciju ove ranjive skupine društva.
‘Imamo licencu, čekamo poziv ministarstva‘
Posjedujemo Licencu za pružanje socijalnih usluga koju od 2023. još nismo uspjeli realizirati. Naime, čekamo Javni poziv ministarstva za sklapanje ugovora koji bi nam trebao donijeti određena financijska sredstva, a koja bi nam omogućila veći broj terapija, ali smo uredno navedeni u Registru Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, kao pružatelji socijalnih usluga – ističe naša sugovornica dio poteškoća na koje nailaze, a o iskustvima s terena kaže:
- U svakodnevnim razgovorima s roditeljima nailazimo na dobra i loša iskustva, na krasne ljude u školama i zdravstvu, ali i na veliki broj onih koji nisu dorasli poslu koji obavljaju ili ih, pak, nije briga.
Najbitnije je kada se primijete ili dijagnosticiraju razvojna odstupanja u djeteta da se roditelje umiri i da im se pruži stručna savjetodavna pomoć, a da se djetetu s teškoćama omoguće rehabilitacijski postupci koji će mu pomoći u razvoju i unaprijeđenju njegovih kognitivnih, funkcionalnih, komunikacijskih, govorno jezičnih i socijalnih vještina.
Vrtići i asistenti
To u praksi još uvijek ne funkcionira dobro pa se roditelji snalaze na razne načine. Vrlo često su im udruge roditelja prva mjesta gdje dobiju najopširnije odgovore na svoje upite. Roditelji često iznose pritužbe na situacije koje su imali recimo s nekim privatnim vrtićima koji čim primijete da djetetu treba asistent, od roditelja traže da se ispišu jer oni nemaju niti stručnu službu niti zapošljavaju asistente kao potporu djeci.
Svi zaboravljaju da djeca najbolje uče kroz igu i oponašanje vršnjaka te se ovakve situacije ne bi smjele događati – poručuje voditeljica Udruge "Moje dijete" smatrajući kako država ipak treba više "potegnuti".
- U sustavu se dosta toga promijenilo nabolje, ali se odgovorno može tvrditi da državne institucije trenutno svojim prostornim kapacitetima i stručnim kadrom ne mogu zadovoljiti potrebe sve većeg broja djece s teškoćama u razvoju i osoba s poteškoćama.
Da resorna ministarstva kažu svim vrtićima, školama i ustanovama da mogu zaposliti potreban broj stručnjaka, ne bi imali koga zaposliti.
‘Pucanje po šavovima‘
Godinama se zanemarivala činjenica da nam je potrebno više diplomiranih logopeda, defektologa, radnih terapeuta, senzornih terapeuta, psihologa pa sada imamo situaciju koja doslovno "vrišti".
Što se tiče specijaliziranih ustanova koje rade u našoj županiji one već odavno "pucaju po šavovima" i potrebno je njihove kapacitete povećati, a to su: Poliklinike za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju Split, COO "Juraj Bonači", COO "Slava Raškaj" i Centar za autizam Split, te Centar za rehabilitaciju fra Ante Sekelez u Vrlici i Centar za pružanje usluga u zajednici "MIR" u Kaštelima.
Također, potrebni su nam i Centri za pružanje usluga u zajednici, poglavito u manjim sredinama – smatra Ljubica Milković.
- Potrebno je raditi na projektu Rehabilitacijski centar Dugopolje čiji bi osnivač trebala biti država, a u izgradnji bi trebale sudjelovati i lokalne uprave i Splitsko-dalmatinska županija.
U osmišljavanju sadržaja bi trebale sudjelovati interesne skupine počevši od ustanova do udruga koje su najbolje upoznate s potrebama djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom – drži nadalje dodajući kako je posebno raduje općenito pomak u zajednici u prihvaćanju djece s teškoćama i osoba s invaliditetom.
Biti volonter
- Ako voliš biti koristan u zajednici i pomagati drugima onda si volonter, a ne treba se ni previše hvaliti time. Za mene je osobno zadovoljstvo ako znam da sam nekome učinila dobro na bilo koji način.
U Udruzi sam zaposlena na puno radno vrijeme, ali dinamika rada i protok ljudi nekada nam ne ostavlja dovoljno prostora da završimo administrativni dio kojeg, kada nas pritisnu rokovi, obavezno obavljam u svoje slobodno vrijeme. Mi smo neprofitni sektor pa i moje kolegice dio poslova odvolontiraju – govori Ljubica u društvu kolegice iz Udruge Vlatke Vrgoč, asistentice u uredu i na projektima.
Taman, za vrijeme našeg razgovora ekipa iz likovne radionice, ide na proslavu rođendana jedne prijateljice u Dom sv. Rafael gdje časne sestre Služavke Malog Isusa brinu o osobama s invaliditetom.
Jedna od djevojčica stiže na vrata, nasmijana, puna vedrine...Kišni je dan, ali nam je unijela sunce u prostor!
Nasmijane su i Ljubica i Vlatka, gdje ćeš ljepše slike i poruke od toga!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....