Svaki čovjek koji ima bilo koji talent, a svaki čovjek ima neki talent, trebao bi ga koristiti da ljude i prostor oko sebe čini boljima. Žalosti što većina ljudi nije takva. Neki svoje moći koriste isključivo za svoju dobrobit, neki se boje osude društva – a mačke se ne bi trebale zamarati mišljenjem miševa… No postoje i oni koji bi možda svoje talente dijelili s drugima, ali ih, nažalost, nikada nisu otkrili pa ih nisu mogli ni razviti…
Tu na scenu stupaju bića s talentima kakve ima Carmen Bojanić…
Mlada dama je tek napunila 21 godinu. Studira na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, u slobodno vrijeme uživa u svom glumačkom talentu kroz Zagrebačko kazalište mladih. Za sebe kaže da je ekstrovert, podosta organizirana i radišna. Po genima je s najumjetničkijeg otoka u Hrvatskoj… Svoje moći koje joj je Bog dao, a ona ih marljivo razvija, ove je godine dijelila s hvarskom djecom kroz dramsku radionicu u Jelsi.
Možda će neko dijete koje je prošlo njezin program i uživalo u pozornosti publike nakon odigrane predstave nastaviti "zalijevati" svoje talente upravo zbog Carmenina rada. Da je svaki čovjek Carmen, svijet bi cvao… Da je svaki drugi čovjek kao ova mlada dama, i dalje bi bilo više cvijeća nego smeća. No, na svačiju žalost, čak i onih koji to ne mogu shvatiti, ljudi kao Carmen su rijetka sorta.
Pa dozvolite da vam predstavimo Carmen Bojanić, damu koja ne "goji" samo svoj talent već ga dijeli i s onima oko sebe.
Kako je uopće došlo do ideje da pokrenete ovu dramsku radionicu?
– Moj mlađi brat Luka (11) od početka je moja najveća podrška. Luka je jedini prisustvovao svakoj našoj predstavi, uvijek u prvom redu, gledajući istu predstavu mnogo puta, ali svaki put oduševljen kao da je gleda prvi put. Vjerujem da već sve tekstove zna i napamet. Moja dramska pedagoginja Iva Milley iz ZKM-a ove je godine napokon popustila Lukinim i mojim nagovaranjima da otvori grupu za njegov uzrast, pa je Luka prešao iz publike na pozornicu i krenuo na dramsku kod Ive.
Lukina dramska grupa je taman tjedan prije Uskrsa imala ogledni sat na kojem su pokazali što su radili tijekom godine. Gledajući ih iz publike, u mom srcu je nešto zatitralo. Kao da mi je bilo nešto činiti s tim osjećajem. Znala sam da bi bilo neodgovorno ignorirati ga. Odmah mi je na pamet pala moja Jelsa puna djece na ljetnim praznicima koja nemaju toliko prilika kao i mi, gradska djeca. Tu je sve krenulo. Ubrzo su me spojili s predivnim ženama iz knjižnice u Jelsi koje se brinu da dječji ljetni program bude ispunjen. Veliko hvala Brigiti i Maji što su podržale ovu radionicu i ustupile nam prostor.
Što vas je motiviralo da rad s djecom u obliku dramske umjetnosti stavite u prvi plan?
– Kad sam gledala Lukinu grupu na oglednom satu, vidjela sam koliko im to znači. Koliko je dramska jedan od ključnih faktora u njihovim malim životima. Zašto? Zato što ih potiče da misle, da zapažaju, da stvaraju, da maštaju, da razmišljaju o drugima, a ponajviše da vjeruju u sebe. Općenito mi je koncept dramske genijalan i uvijek sam primjećivala razliku kod svojih prijatelja koji su imali doticaj s dramskom umjetnošću i uočavala da tu ipak postoji razlika u samopouzdanju i slobodi izražavanja.
Kako ste koncipirali program radionica, na što ste najviše stavljali naglasak tijekom rada?
– Da nema moje Ive, ne bi bilo ništa od dramske. Moja dramska pedagoginja Iva mi je dopustila da dolazim na njene satove dramske i učim. Ona je inače vrhunska u svom poslu, tako da sam stvarno imala privilegij učiti od najbolje. Sudjelovala sam u igrama, promatrala kako ona radi s njima i sve zapisivala u svoju tekicu. Pomogla mi je da koncipiram program s obzirom na mali broj sati koji sam imala. Kako su većina njih početnici, fokusirali smo se na igre koje sadrže osnovne elemente dramske pedagogije. Od pokreta tijela, koncentracije, osjećaja prostora, timskog rada pa kasnije i do ulaženja u ulogu i kratkih improvizacija – dramoleta.
Koje su vještine djeca najviše razvijala kroz ovu radionicu? Samopouzdanje, javni nastup, timski rad...?
– Dramska općenito razvija životno vrijedne vještine, od kojih mislim da je najbitnije samopouzdanje. Činjenica da ti pred ljudima ulaziš u neku nepoznatu ulogu i dopuštaš mašti da radi za većinu ljudi je izlazak iz komfor zone. Kako nismo imali puno vremena za glumu, više smo se fokusirali na igre. Dramske igre su genijalan alat kojim djeca shvaćaju da nisu sami i da moraju raditi kao kolektiv. Da se njihovo "ja, ja, ja, ja" ne uvažava i ne pali. Imali smo pravilo da tko god pita "Smijem li ja?", tad pogotovo ne smije on. Uvijek bih pohvalila kada bi netko stavio sebe na drugo mjesto i prepustio drugom prednost.
Koliko su same vježbe i igre bile prilagođene uzrastu djece?
– Imali smo dvije grupe. Mlađa je bila od šest do devet, a starija od 10 do 13 godina. Probala sam s obje grupe raditi iste igre i vidjeti kako tko reagira. Mlađi su općenito više zaigrani, pa više vole šašavije i kreativnije igre, dok su stariji već na rubu puberteta i sram je kod njih jače izražen. Oni su više voljeli igre "na ispadanje" i improvizacije. Moram priznati da su mlađi imali više koncentracije i bolje slušali upute nego stariji.
Kako ste birali sadržaje koji će se raditi i kasnije prikazati u predstavi?
– Kako mi nismo imali predstavu zbog toga što su oni većinom početnici i nije bilo vremena, napravili smo ogledni sat kako bi djeca mogla stati na scenu ispred publike, izvesti nešto i dobiti osjećaj kako je to. Bilo je ključno da se roditeljima prikaže ono što je scenski zabavno i zanimljivo te kako bi mogli dobiti dojam što se to uopće radi na dramskoj. Inače, tijekom dramske i prilikom biranja, Iva me cijelo vrijeme savjetovala.
Je li bilo teško uskladiti kreativnost djece s dramaturškim okvirom predstave?
– Najteže je to što oni imaju jako puno ideja, a mi imamo malo vremena. Bude mi najviše žao kad moram nekome reći da ne možemo nešto izvoditi, a ideja je dobra. Mašta im je nakon nekog vremena sve više radila i imali su genijalne ideje. Rekla sam im na prvom satu da smo svi mi kreativni, no samo moramo malo vježbati, kao i mišiće, kako bi nam mašta mogla bolje raditi. Tako je i bilo. Na zadnjim satovima bilo je najviše ideja.
Jeste li zadovoljni izvedbom djece na završnoj predstavi?
– Jako sam ponosna na njih. Oduševilo me što nitko od njih nije imao tremu. Bili su razigrani, poslušni i opušteni. Bilo mi je gušt gledati ih kako uživaju i kako žele još. Mislim da je svatko od njih poseban na svoj način i da ima to nešto posebno i jedinstveno što može dati društvu.
Što vas je najviše iznenadilo u njihovom nastupu – možda hrabrost, kreativnost ili improvizacija?
– Najviše me oduševila njihova volja za radom, koliko su bili radosni i zagrijani stvarati bez straha i treme. Pogotovo me iznenadila mala Korina (10), koja je inače, kada smo radili improvizacije, bila tiša od drugih, ali kada je stala pred publiku svi su je mogli čuti i potpuno ih je oduševila improvizacijom. Baš sam ponosna na nju.
Koji je bio najemotivniji trenutak za vas dok ste gledali djecu na pozornici?
– Kad sam shvatila da im je dramska zaista obogatila ljeto i proširila vidike. Da to u što sam uložila vrijeme ima veliku vrijednost i smisao. To je neprocjenjiv osjećaj koji pokreće čovjeka. Pogotovo kad mi prilaze i pitaju hoće li biti još i kako jako vole ići na dramsku. Joooj, kako ih volim. Prirasli su mi srcu. Uzela bih ih sve doma.
Kako su djeca napredovala od prvog susreta do današnje izvedbe?
– Mislim da su najviše primili zajedništvo s vršnjacima u kreativnom okruženju. Da su im se vidici proširili i da su stekli nova prijateljstva. Najviše bi me oduševilo kada bi mi rekli da su se družili izvan dramske oni koji se od prije nisu znali. E to je fenomenalno.
Spominjali ste da dramska gradi samopouzdanje – jeste li to primijetili kod svojih polaznika?
– Jesam. Što mi pokazuje da u dječju kreativnost i samopouzdanje treba ulagati, a to se onda uvijek uoči s vremenom. Zato mi stariji imamo veliku odgovornost prema njima. Sada bi bilo najbolje s njima nastaviti raditi tijekom godine. Kakav bi to tek napredak bio. Daj Bože, što više aktivnosti da dođe na naše otoke.
Što ste vi osobno naučili kroz rad s ovom grupom djece?
– Jooj, jako puno toga. Ovo iskustvo ima neprocjenjivu vrijednost za mene. Naučila sam najprije da volim raditi s djecom. Da mi to leži i ispunjava me. Također sam naučila da će svaka ideja koja ima iza sebe srce koje želi dati, itekako uspjeti. Da se ne moram brinuti za male stvari, jer će se one pobrinuti same za sebe, a ja moram gledati na veliko. Puno me ovo ohrabrilo. Prvi put u životu sam osjetila da sve ono u što sam ulagala i radila ovih godina ima smisla i moglo se pretočiti u jednu lijepu priču. Jer sve vještine koje sam pokupila od fakulteta, dramske, udruge u kojoj volontiram, do restorana u kojem sam konobarila itd. sad su stvorile jednu prekrasnu sliku koja je obogatila 36 malih života. Rekao bi moj nono: "Ko ti to, ćerce, može platit?".
Koliko vam je značila podrška roditelja i zajednice u provedbi projekta?
– Očekivala sam da ću imati maksimalno prijavljeno 16-ero djece, a prijavilo ih se dvostruko više. S vremenom ih se još priključivalo, što znači da su ljudi prepoznali u tome vrijednost. Jako bi me ohrabrila svaka poruka roditelja koju su mi poslali da su djeca oduševljena. Jelšanska knjižnica koja mi je omogućila prostor u kojem bi inače trebala biti tišina, dopustila je da radim s toliko male djece. Čak se i ljudi iz knjižnice koji su radili i čitali nisu žalili, dapače, bilo im je jako simpatično. Za ogledni sat nam je Općina Jelsa omogućila prekrasnu svečanu dvoranu jer je taj dan trebala padati kiša, a mi smo planirali biti na otvorenom. Ma, podrška je bila sa svih strana i apsolutno sam prezahvalna svakome tko je pomogao.
Što biste izdvojili kao najveći izazov u vođenju dramske radionice?
– Imam 21 godinu i nikakvo pedagoško obrazovanje. Ovo je bio velik iskorak za mene. Izazov je bio taj da sam imala odgovornost prema 36 malih života kojima sam htjela dati jednako pažnje i prilike da napreduju. Pokušavala sam naći pravu mjeru između strogoće i nježnosti. Imali smo pravilo da na početku svakog sata dramske moram pojedinačno svakoga zagrliti. Na kraju sam oduševljena koliko su me slušali i poštovali. Valjda to nešto znači.
Kako su roditelji reagirali na završnu predstavu?
– Po povratnim informacijama, mislim da su stvarno zadovoljni. Pogotovo mislim da stvara veliku vrijednost kad vide da im se djeca druže s vršnjacima bez mobitela i stvaraju u kreativnom okruženju kroz igru. Kad vide da su im djeca, još uvijek djeca.
Planirate li nastaviti s radionicama i sljedeće godine, možda i proširiti program?
– Jako bih voljela. Pomalo. Dan po dan. Toliko je dovoljno planirati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....