Danijela Lučić ima stotine pernatih prijatelja, među njima je čak 15 pasmina kokoši: ‘A znate koje daju najviše jaja?‘

Neki se ljudi rode s talentima o kojima drugi mogu samo sanjati ili čitati u bajkama. Mnoge su djevojčice, čitajući Snjeguljicu, poželjele da i njima ptice slijeću na ruke, da ih slušaju zečevi i da im prilazi lanad. E pa na Hvaru postoji jedna djevojčica koja ima sličnu moć. Kako kaže, životinje joj oduvijek prilaze. Za njih je pokazivala velik interes i prije nego je prohodala. Sada, više od pet desetljeća kasnije, Danijela Lučić i dalje stvara posebne odnose sa životinjama.

Kao mala je jela poviše mravinjaka i promatrala njihove navike. S vremenom su psi postali prava ljubav, no ova učiteljica iz Jelse, po ocu iz Poljica, koja zadnjih sedam godina živi u Zastražišću, na Hvaru je poznata po svojim pernatim prijateljicama. Ima oko 100 kokoši svih vrsta, oblika i osobnosti…

No prije nego se posvetimo domaćoj peradi, treba spomenuti da je Danijela više puta odgojila i ptice grabljivice. Jedan je ćuk mjesecima živio s Danijelom… Postali su toliko dobri prijatelji da joj se dao maziti, a počeo je proizvoditi i zvukove koje ne biste očekivali od “strašnog” princa noćnog neba.

Kako ste nabavili ćuka za kućnog ljubimca?

- Priča s ćukom počela je jednog ljeta, kada se oni legu. Nije to bio prvi ćuk kojeg sam othranila, ali bio je jedini koji je doslovno živio sa mnom. Ove prije njega bih othranila i puštala blizu gnijezda, tj. rupe u kući naših susjeda. Kako je mačaka u blizini uvijek bilo, te jadničke koji bi pali osposobljavala sam dok nisu naučili letjeti. Onda bi ih preuzele prave mame. Jako se trudim da se ne vežu za mene – pokrivam ruku i pincetom ih hranim, u tišini.

- Ali moj Ćukan nije bio iz toga gnijezda. On je iz jelšanskog parka, gdje su trampolin i dječje igralište. Zvali su me da je neka "gola" sitna ptičica u kutu trampolina, a mačke su bile spremne za topli obrok. Ljudi koji su me zvali čuvali su ptičicu da je mačke ne ugrabe. Gnijezda u blizini nisam našla, a kako je to vrlo prometno područje, ptičica je pošla kući sa mnom.

Kako ste postali prijateljica s Ćukanom?

- Othranila sam ga komadićima piletine i teletine namočenima u vodu. Perje je zamijenilo paperje, i u tom razdoblju smo se nas dvoje vezali. Naučili smo letjeti. On me doživljavao svojim roditeljem. Nabavila sam ogroman kavez i bio je u dnevnom boravku. Po danu je spavao, a kad bi pala noć, bio je aktivan i slijedio me po stanu. Kud ja, tu i on. Zajedno smo čitali, kuhali, volio se maziti. Stalno sam čekala trenutak kada ću ga odnijeti u prirodu i pustiti, ali majčinski instinkti su to spriječili. Uvijek sam vidjela opasnosti za njega: od vremenskih nepogoda – bure, kiše, hladnoće – do mačaka i ljudi te straha da sam neće naći hranu.

Ćukovi su noćne ptice, kako ste se na to naviknuli? I koliko su ćukovi neuredni?

- Spavao je na kantunalu i čuvao me noću, a ja njega danju. Bio je stalno slobodan, a ja sam s krpom u ruci čistila za njim. Pretpostavljala sam da ćemo se rastati na proljeće, kada prorade hormoni i kada ojača i shvati da mu je mjesto vani. Međutim, na moju veeeliku žalost, to se nije dogodilo.

Ćukan više nije s vama, što se dogodilo?

- Morala sam sa sinom u Zagreb na tjedan dana i on je ostao sam u stanu, a moja mama bila je zadužena da mu daje hranu (već je jeo sam). Nije ju volio i skrivao se od nje. Oni su često na podu jer u prirodi i tamo traže hranu, pa bi se on zavukao iza kauča ili TV-a. Čim smo se vratili iz Zagreba, s vrata sam ga zvala. On bi se uvijek odazivao, sletio na mene, i nas dvoje bismo se pošteno ispričali i izmazili.

- Taj put Ćukana nije bilo. Zvala sam ga i zvala, demolirala stan. Nikad ga nisam našla niti znam kako je završio. U najljepšoj varijanti odletio je jer je mama ostavila otvorena vrata, a u najgoroj, naša mačka ušla je za mamom i riješila ga. Skoro sam ja “riješila” svoju mamu. Ima zabranu spominjanja riječi "ćuk". Danas nerado pričam o tome, ne gledam fotografije i videozapise jer mi je teško.

Biste li opet pokušali na isti način spasiti mladog ćuka?

- Koliko god sam učinila dobro što sam spasila Ćukana, toliko vjerojatno i nisam napravila dobro. Divljim životinjama mjesto je u prirodi, a ne u kući. Ćuka sam od silne ljubavi pretvorila u pitomu papigu. Bili smo skupa od sedmog mjeseca do veljače. Ovo su mi ljeto opet donijeli ćuka, ovaj put iz parka, ali bio je veći, i stavili smo ga po noći na stablo. Mama je uvijek blizu.

Neobična priča koja bi neke, uključujući i autora teksta, možda mogla navesti da vrebaju pod nekim gnijezdom u nadi da će im se pružiti prilika da se sprijatelje s noćnom pticom. Ipak, iz Danijelina primjera je jasno da divlje životinje trebaju biti u divljini. To ne znači da oni koji vole ptice moraju odustati od želje da imaju pernate prijatelje. Tako Danijela ima preko 100 kokoši raznih vrsta. Neke je hibride uzgojila i sama…

Od kada uzgajate kokoši?

- Od ranog djetinjstva imali smo koke, legli su se pilići i to je bila jedna velika radost za mene i moju sestru. Jednom nas je mama vodila u Split kupiti prvu biciklu, ali je napravila grešku i prošla preko pazara. Tamo su bili mali pačići. Sestra i ja se nismo mogle odvojiti od njih, a mama je rekla da onda nema dugo čekane bicikle. "Nećemo biciklu, hoćemo pačiće!" Na kraju smo došle doma i s biciklom i s pačićima.

- Kasnije više nismo imali koke, ali mojim dolaskom u Zastražišće, koke su se vratile. Tata mi se razbolio, pa sam nabavila prvo jato, njih desetak, i sate i sate provodila na terapiji kokama kako bih preživjela. Broj mojih koka raste, i sada ih je deset puta više, što znači oko stotinjak. Svaka ima ime, neke i prezime.

Koliko različitih pasmina imate?

- Imam petnaestak različitih pasmina (zasad) i kombinacije – mikseve postojećih. Trenutno su svi zajedno, osim HPP-a (hrvatske patuljaste kokoši). Uskoro ću odvojiti najdražu pasminu kako bih uzgojila čistu rasu.

Koje pasmina je najpitomija?

- Sve moje kokoši su vrlo pitome, a najplahije su janjevke – kosovski pjevač i male patuljaste kokoši. Svaka pasmina ima svoje karakteristike, kao kod pasa.

Osim prijateljstva, od koka ima i koristi. Koje su najbolje za jaja? A koje za meso?

- Za jaja su najbolje leghorn, lohmann brown i harco. Za meso? Pogrešna osoba za ovo pitanje. Moje koke ugibaju prirodnom smrću u dubokoj starosti. Ne mogu ubiti i jesti životinju koju znam, volim, s kojom provodim toliko vremena i koja mi pruža radost i ljubav.

- Jedan čovjek iz Zagore poklonio mi je ogromnu koku, kaže – 4,5 kg čistog mesa (križanka New Hampshirea i harca). Zove se Giga jer je gigant i nikad neće završiti u juhi.

Što ako nekome nije stalo do jaja, već samo do uživanja u ljepoti svojih koka?

- Ima divnih, ukrasnih kokoši koje ne nesu baš puno jaja, ali su im frizure nenadmašne. Zapravo, ni ja nisam planirala imati ovoliko koka, ali otišla sam u Benkovac i umjesto planiranih desetak koka, vratila sam se doma s njih 43 i bankrotirala. To je kao kad dijete odvedete u dućan s igračkama.

Koristite li inkubatore za jaja?

- Moja iskustva s inkubatorima su loša jer sam imala jeftine, kineske inkubatore. Najbolji inkubator je kvočka, a kod mene "baby boom" bude ljeti. Koja poželi biti mama, ja joj to i priuštim. Imam nekoliko dijelova u kokošinjcu koje zovem "rodilište". Onda se tako ljeti igram i zabavljam dok mi nema učenika. Biram jaja, kombiniram, znam koja koka nese koje jaje, tko je tata, pa se radujem i iščekujem što će ispasti. Moj najdraži broj je 21 – dan kada izlaze pilići.

Sami “radite” svoje hibride… Znate li već omiljenu kombinaciju?

- Volim hibride, pogotovo s pijetlom pasmine australorp ili kosovskim pjevačem. Tako namjerno, ciljano, dobivam što želim. Naravno da sam za ljubav i kokama je dozvoljen slobodan izbor partnera. Dakle, biram pijetle i pustim ih. Kada želim čistu rasu, odvojim ih. Ali one se nekako i same drže zajedno kada su slobodne, pa nemam grižnju savjesti da im namećem svoju volju.

Danijela Lučić nam je otkrila i da je u njezinu kokošinjcu trenutno jedan fazan koji čeka lovostaj, tada će ga pustiti u divljinu. Osim za dušu i zdravlje, ova inspirativna učiteljica svoje prijateljice koristi i u školi. Lani je s učenicima u učionici izlegla piliće i tri tjedna pratila njihov rast. Iskustvo koje udžbenik ne može pružiti ni da iz njega izleti hologram.

Za kraj nas je zanimalo...

Koliko je isplativo držati toliko kokoši?

Kokoši su skupi sport. Jaja koja prodam ne mogu pokriti troškove hrane. Te vreće s hranom sve su skuplje. Kupujem žitarice: kukuruz, pšenicu, ječam, te kombinacije žitarica i proteina.

Kokoši su svejedi i obožavaju crviće, pužiće, gusjenice, proteine koje nalaze u prirodi. Slobodno šetaju ispod maslina i u blizini kokošinjca. Zajedno idemo u pašu – idu za mnom kao psi i dolaze na poziv.

Vrati li se vaša ljubav prema kokama kroz količinu i kvalitetu jaja?

Ovo vrijeme zimskih praznika proveli smo dosta skupa i primijetila sam da i bolje nesu – sve je više jaja. Kažu da su jaja mojih koka posebno ukusna, da je to potpuno drukčije od kupovnih. Imam viška, pa tko voli, nek izvoli!