Dok se slavonski ratari pripremaju za prosvjede zbog, kako tvrde, ponižavajuće niske otkupne cijene pšenice, među građanima se nameće logično pitanje: ako je pšenica jeftina, zašto kruh ne pojeftinjuje?
Ovogodišnja žetva ponovno je otvorila stari sukob između proizvođača i tržišta. Poljoprivrednici upozoravaju da se pšenica otkupljuje po cijenama koje ne pokrivaju ni osnovne troškove proizvodnje. Kažu da su cijene goriva, gnojiva, sjemena i mehanizacije godinama rasle, dok je vrijednost njihovog proizvoda pala na razinu zbog koje mnogi rade bez zarade ili čak s gubitkom.
S druge strane, Ministarstvo poljoprivrede poručuje da ne može određivati otkupnu cijenu jer se ona formira na europskom i svjetskom tržištu. Država, tvrde, može razgovarati s proizvođačima i pratiti stanje, ali ne može administrativno propisati koliko će netko platiti tonu pšenice.
I tako nastaje situacija u kojoj su nezadovoljni i proizvođači i potrošači.
Ratari se pitaju kako je moguće da za svoj proizvod dobivaju sve manje, dok građani u trgovinama i pekarnicama za kruh, peciva i brašno plaćaju gotovo iste ili čak više cijene nego prije. Potrošači pak gledaju police i ne vide nikakvu korist od jeftinije sirovine.
Na prvi pogled to izgleda kao paradoks. Ako pšenica pojeftini, trebalo bi pojeftiniti i sve što se od nje proizvodi. Međutim, ekonomija prehrambenog lanca pokazuje da je priča složenija.
Između polja i stola nalazi se čitav niz sudionika: otkupljivači, skladištari, mlinovi, pekare i trgovci. Svaki od njih ima svoje troškove i svoju maržu. U cijeni kruha pšenica je važna sirovina, ali nije najveći trošak. Plaće radnika, energenti, prijevoz, zakup prostora, održavanje opreme i distribucija često imaju veći utjecaj na konačnu cijenu nego sama pšenica.
Zbog toga pad cijene pšenice ne znači automatski i velik pad cijene kruha.
Ako bi otkupna cijena pšenice pala za 20 ili čak 30 posto, kruh ne bi pojeftinio za isti postotak. U najboljem slučaju riječ bi bila o nekoliko centi po štruci. Kruh koji danas stoji dva eura mogao bi biti jeftiniji tek tri do deset centi. U mnogim slučajevima ne bi pojeftinio uopće jer bi niži trošak sirovine bio neutraliziran rastom drugih troškova.
Upravo zato među građanima raste osjećaj da su svi gubitnici. Ratari proizvode ispod cijene, a potrošači ne dobivaju jeftiniju hranu. Razlika između cijene na njivi i cijene na polici ostaje velika, a većini ljudi nije jasno gdje i kako nastaje.
Naravno, ekonomski gledano, ne može se reći da svi gube. Netko u lancu ostvaruje prihod i profit. Pitanje je samo kako je raspoređena vrijednost između proizvođača, prerađivača i trgovaca. Upravo zato poljoprivrednici sve češće upozoravaju na neravnotežu tržišne moći i traže veću transparentnost u formiranju cijena.
Predstojeći prosvjedi stoga nisu samo borba za nekoliko eura više po toni pšenice. Oni otvaraju mnogo šire pitanje: kako je moguće da poljoprivrednik koji proizvodi osnovnu prehrambenu sirovinu tvrdi da ne može pokriti troškove, dok potrošač za isti taj proizvod u prerađenom obliku plaća visoku cijenu?
Dok se ne pronađe odgovor na to pitanje, nezadovoljstvo će ostati na obje strane i na slavonskim poljima i pred policama trgovina. Kruh će ostati skup, a pšenica jeftina. A upravo u toj kontradikciji leži srž problema hrvatske poljoprivrede.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....