Pobjeda grupe "Lelek" na Dori je, osim pjesme i njih samih, aktualizirala stari običaj nekoć poprilično raširen među katolicima u Bosni i Hercegovini, ali i u dijelovima Dalmatinske zagore, Like, Slavonije... Riječ je o sicanju, bockanju, križićanju ili tatuiranju, običaju tetoviranja kršćanskih simbola koji korijene vuče iz doba osmanskih osvajanja.
Katoličkoj djeci, ženskoj i muškoj, uglavnom u dobi od 3 do 18 godina, tetovirali su se križevi i drugi simboli kako bi ih se zaštitilo od Turaka, koji su u to vrijeme otimali djecu. Osim što su služile kao svojevrsna zaštita, jer su katolici smatrali da će muslimanima biti odbojne, one su služile kao sredstvo prepoznavanja i podsjetnik na vlastiti identitet u teškim vremenima. Kasnije se održao uglavnom među ženama, dok su tetovirani muškarci ipak bili nešto rjeđi.
Ta tradicija održala se sve do sredine 20. stoljeća, čak i kasnije, ali u puno manjoj mjeri. U to doba razloga za bojazan od Turaka više nije postojala, ali sicanje se zadržalo jer su djevojke to viđale na rukama i prsima svojih mama i baka. Kad se uzme u obzir da je običaj zamro kada je, ne čudi da je pronaći ženu tetoviranu na tradicionalni način poprilično težak zadatak. Ipak, uz pomoć našeg kolege Ivana Šolića i njegove Facebook objave, pronašli smo jednu koja živi baš u Splitu, iako ovaj običaj nije uobičajen za naše područje.
Riječ je o Mili Šiško, 85-godišnjakinji iz Podbile kod Posušja koja više od pola stoljeća živi u Splitu i na svojim rukama ponosno nosi tradicionalne tetovaže. Njeno rodno mjesto je, inače, u prošlosti služilo kao sklonište za fratre u vijeme prodora Turaka, što je za ovu priču sasvim prigodno.
Mila na jednoj ruci ima tetoviran dva križa i zvijezdu, dok je na drugoj manja zvijezda. Tetovirala se s 12, 13 godina dok je s prijateljicama čuvala ovce. Bile su, kaže, čobanice i sve su se zajedno tetovirale u četvrtom mjesecu, što je u skladu s tradicijom jer su se tada i sicalo, uglavnom na blagdan Svetog Josipa, Blagovijest, Veliki petak i u Korizmeno vrijeme.
Objasnila nam je pozadinu simbola koji krase njenu kožu. Glavni je, jasno, križ, koji je bio prvi i najvažniji simbol koji se tetovirao. No, uz križ najčešće bi stajalo još nešto, ovisno o tome tko je što htio.
- Glavni je bio križ, a ja imam i sedam zvijezda jer smo uvik pivali "sedam zvijezda u Gospinu kolu, tuđa majka goji moga lolu". Ovdje poviše sam prvi križ napravila, s grančicama, ali puno me bolilo pa više tu nisam - priča nam i pokazuje na danas jedva vidljivu tetovažu.
No, nakon prvog, ne baš uspješnog pokušaja, Mila se odvažila i sama sebi tetovirala deblji križ jednostavnijeg dizajna, sedam zvijezda na jednoj ruci i zvijezdu s pet točkica na drugoj ruci. Tetovirala se s prijateljicama, od kojih su neke tetovirale cvijet, pa čak i svoja imena, ali ona to nije htjela:
- Rekla sam šta će mi to, neću, ko zna kako ću se zvat - prisjeća se kroz smijeh Mila.
Kako su radile tetovaže?
Naša nam protagonistica kaže da se tetovirala u proljeće jer je tada jasen svjež i može se crtati na njegovu koru. Prvo su željene motive crtale na koru jasena pa ih prenosile na kožu, nakon čega bi krenulo "bockanje".
- Kad se kuha na komaštrama, uzelei bi mrčugu i samo nju stavile na kožu pa bockale samo da uđe - objašnjava.
Pitali smo je jesu li čađu ili, kako ona kaže, mrčugu s čim mješali jer je bilo uobičajeno da se miješa s medom ili pljuvačkom, na što nam je rekla da su one koristile samo prah. Tetoviranje je nekada trajalo samo sat vremena, a nekad i do par dana, ovisno o toleranciji na bol, koži, dizajnu...
Iako je sicanje u njeno doba još uvijek bilo uobičajeno, a tetovaže su imale i njene pretkinje, svoje je tetovaže ipak skrivala od obitelji, što je vjerojatno iskustvo s kojim se i danas može poistovjetiti velik broj mladih.
- Mi smo to morali krit od roditelja, meni je ovaj križ malo više priša pa mi je natekla ruka. Mene je moj pokojni ćaća pita šta krijem ruku i boli li me nešto. Posli su mi rekli da koji su mi đavli pali na pamet, da san mogla dobit zarazu, ali sve je dobro prošlo, nikakvih problema... - prisjeća se svojih tinejdžerskih dana.
Što je o sicanju čula od svojih starih?
Kao što smo već spomenuli, tetovaže su na koži nosile i njene pretkinje, samo nešto drugačijeg dizajna. Njena je baka, kaže nam Mila, križ imala na nadlaktici, a tetovažu je imala i na nadlanici.
- Ona je imala na ruci valovitu liniju i križ. Mi smo se uglavnom tetovirali po rukama - kaže, na što smo je pitali zna li zašto se njezina baka tetovirala.
- One su nama pričale da su vidjele ovu tradiciju u Bosni što je bila, ali tamo je drugačije bilo jer je miješano stanovništvo, a ova naša strana, od Duvna prema vamo, tu su bili samo katolici - dodaje.
Kako je ona živjela baš kod granice s Hrvatskom, zna da je tetoviranih žena bilo i na području Zagore, sjeća se da ih je bilo u Ričicama i ostatku Imotske krajine. Još više ih je bilo, kako kaže, u dubokoj Hercegovini do Mostara.
‘Dat ću vam uputnicu‘
Iako bi u njenom rodnom kraju svi odmah pogodili što njene tetovaže predstavljaju,1967. godine u Splitu, kada se doselila ovdje, to nije bio slučaj. Kažu da je i danas ljudi često pitaju što one predstavljaju.
- Kad ljeti idem u crkvu u kratkim rukavima znaju me ljudi pitat kad sam se tetovirala. Reko neću više, nosit ću samo duge rukave - šali se Mila.
Sjetila se još jedne zgodne anegdote. Kad je prvi put došla kod liječnice opće prakse u Splitu ona je pitala što je to i ponudila se da joj napiše uputnicu da ih ukloni. Mila je, naravno, odbila pa na njenoj koži i dan danas stoji podsjetnik na ono što ona jest i mjesto iz kojeg je potekla.
Jedna je od rijetkih, kaže da je poznavala još nekoliko žena sa sličnim tetovažama u Splitu, ali su sve u međuvremenu umrle. Doduše, baš se ovih dana čula s jednom prijateljicom s kojom se tetovirala, a koja danas živi u Vukovaru i ruke joj krase slični simboli. One i još nekolicina žena još uvijek su stvaran podsjetnik na jedinstvenu tradiciju, njihova koža priča priču o nekom prošlom vremenu.
Što o sicanju kažu stručnjaci?
Kako na obalnom području običaj sicanja nije postojao, pronaći stručnjaka s našeg područja koji bi nam o svemu mogao reći nešto više bilo je izazovno. Na to se odvažila viša kustosica Muzeja Cetinske krajine Danijela Petričević Banović, diplomirana povjesničarka i arheologinja koja vodi tamošnji etnografski odjel. Sicanje joj je, kaže, iznimno zanimljiva tema, ali po njenim saznanjima nije bilo uobičajena praksa u Cetinskoj krajini.
- Sicanje, boc(k)anje, križićanje, tatuiranje danas poznato kao tradicijsko tetoviranje bio je dio tradicijske baštine mladih katoličkih žena na području sjevernih, zapadnih i središnjih dijelova Bosne, cijeloj zapadnoj i dijelovima srednje i istočne Hercegovine, ali korijene vuče još od Ilira.
Prema antičkim izvorima oslikavanje tijela potječe još iz prapovijesnih razdoblja gdje su zabilježeni podatci o tetoviranju tijela kod Ilirskih skupina (pogotovo Japoda). Potvrda tome su arheološki prapovijesni nalazi vrlo oštrih brončanih igala i kamenih spomenika čiji prikazi ukazuju na upotrebu tetovaže na tijelu kao estetskog elementa, ali i kao iskazivanje društvenog položaja, pripadnosti skupini i apotropejske zaštite od zlih sila i uroka. S gotovo istom funkcijom, a drugačijom simbolikom ukrasa, običaj oslikavanja tijela preuzimaju katoličke žene za vrijeme Osmanske vlasti u današnjoj Bosni i Hercegovini - kaže nam viša kustosica.
Dodaje da se ovaj običaj na prostoru Hrvatske javlja pojedinačno, i to u Slavoniji, Lici, dijelovima Dalmatinske zagore... No, u Cetinskoj krajini nema podataka o tradiciji tetoviranja žena.
- Jesu li ovaj običaj donijeli novopridošli stanovnici Cetinske krajine prije 300 godina, koje je većim dijelom doselilo iz područja Bosne i Hercegovine, nemamo podataka. No, možemo pretpostaviti ako je običaj tetoviranja tijela bio prisutan na ovom području, vjerojatno je napušten jer nije bilo potrebe za isticanjem vjerske pripadnosti - zaključuje.
U skladu je to s onim što nam je kazala i Mila. Iako u njenom rodnom kraju sicanje jest bilo uobičajeno, i ona je kazala da je bilo aktualnije u nekim drugim područjima, gdje je bilo više miješanog stanovništva. Svakako, ovaj običaj priča važnu priču o povijesti našeg naroda i nedaćama kroz koje su prolazili pa veseli činjenica da se o njemu sve više razgovara, makar povod bio popularna kultura.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....