Jučer u Žrnovnici - dvije zmije, dvije drame, na svu sreću među splitskim vatrogascima jedan je čovjek koji se ne trza ni kad ga piton odmjeri pogledom. Sezona zmija službeno je počela, što znači da će Toni Marušić, splitski vatrogasac i "zmijolovac iz kvarta" imati pune ruke posla.
Dok mi "obični" ljudi razmišljamo kako se obraniti od zmija, Toni se s njima druži kao da su mu rodbina s Korčule. Tako da ako ikada vidite čovjeka s egzotičnim zmijurinama oko vrata - ne, niste ludi, to je upravo on neslužbeni "splitski Dr Dolittle za zmije". Ljeti ne ide u more. Ide u podrume, šupe, ispod kreveta, u wc školjku- gdje god treba- gdje god se nešto mota, gmiže, skiće, on je već tu - s rukavicom, kutijicom i smiješkom.
Toni, čovjek koji s reptilima ima više posla nego s požarima, najluđi je zmijoljubac istočno od Mississippija. Prvu zmiju uhvatio je već sa šest godina - i to ne bilo kakvu bjeloušku s livade - nego odmah poskoka.
Ušli su mu i u kuću, i u život i u srce. Od tada, kaže, nije stao. Samo što sada više nije dijete koje se bori za pravdu, nego 32- godišnji muškarac sa šest zmija u stanu, uključujući i pitona od četiri metra. I curu. I curinog kameleona. I tarantule. Ljubav je to moderna, otvorena i puna terarija.
Ima on sad i sobu za zmije, doslovno. Gleda podcaste, čita, uči, sve kako bi znao više. Jer nikad ne zna kada će morati izvući blavora iz haube auta ili kako kaže "neku invazivnu egzotičnu zmiju" koja gmiže splitskim kvartovima.
- Zvala nas je gospođa od 75 godina da joj poskok u vrtu i da se popeo na visoki pitar, nije htjela izaći ni vani razgovarati s nama, nego kroz prozor, jako se uplašila, naravno od poskoka nije bilo ni P, bio je obični blavor.
Također dobili smo dojavu da je u trgovini Ribola dogmizala nekakva invazivna egzotična vrsta iz Afrike koja gmiže po trgovini, slična Cobri. Došli smo i na kraju našli ribaricu koja živi u Solinu. Intervencije na automobilima su najzahtjevnije. Jučer smo imali jednu, nismo mogli zmiju izvaditi, morali smo pričekati da sama izađe - objašnjava nam ovaj strastveni zmijoljubac.
Godišnje odradi desetak intervencija s osmijehom i bez panike, naravno i s malo sarkazma. Jer kako kaže. zmije nisu zle, demonizirane su, a ljudi ih se boje više nego poreza. Međutim jedna situacija zauvijek će mu ostati u sjećanju
- Našli smo zmiju na četvrtom katu zgrade, bez balkona u dječjoj sobi. Još dan danas mi nije jasno kako se to dogodilo - smije se Toni, koji je problem riješio po kratkom postupku.
U Splitu kako kaže poskoka baš i nema, najčešće su šare poljarice, zmajur, kravosasi, šilac. Na pitanje je li ga ikada zmija ugrizla, odgovara sa smiješkom - skoro svaki put.
- Grizu me najčešće šare poljarice, one su baš prgave, vole grist, ne boli, više boli činjenica da vas je zmija ugrizla - i dalje sa smiješkom objašnjava Toni.
Na hitnu pomoć ne ide, jer kako on kaže- (zašto ići na hitnu ako zmija nije otrovna), malo ranu ispere vodom i krene dalje.
Kod kuće drži pitone, štakorašice iz Vijetnama (što god to bilo) i sličnu egzotičnu ekipu- koja je prema njegovim riječima "idealna za kućne ljubimce". Zmije mu nisu samo ljubimci ima i "zmija biznis". Kupuje ih po sajmovima u Češkoj, Italiji i Njemačkoj. Cijena? Od 90 do par tisuća eura, ovisno o tome koliko su "opake i egzotične". Naravno neke i prodaje, ali isključivo "vani".
Dok je živio s roditeljima, Toni je imao čitavu zbirku zmija u svojoj sobi. Doslovno "zmijski raj" s oko 50 tak vrsta zmija. Majka je naravno bila oduševljena - kao i svaki roditelj kad mu se dijete odluči pretvoriti u pravog reptilskog magnata. Jednom mu je burmanski piton malo manji od pet metar pobjegao iz terarija, i poveo ekipu od još dvije egzotične ljepotice u đir, ali nema mjesta panici - ah zmije, ti pravi, "mali", hladni avanturisti.
- Pobjegle su više puta. Jednom nisam trebao biti u Splitu nekih dva tjedna, treći dan majka me zvala u 11 sati navečer, žena koja ide spavati u 21 sat, kao kokoš, u panici i govori "Toni pobjegla je Gaja". Gaja je najveća zmija koju sam ikada imao 4,80 metara. Burmanski piton, ogromna zmija. Gmizala je, staklo je palo i otvorilo se i povukao za sobom još dvije zmije - objašnjava nam Toni.
Toni obožava i druge životinje, pa je tako tetovirao i aligatora i bubu i morskog psa. Zmije su sljedeće na listi. U vatrogasnoj postaji kolege ga ne shvaćaju. Kad ugledaju Tonija sa zmijom, samo kažu: "Toni zatuci to motikom!". Na pitanje zašto ljudi paničare kada vide zmiju kaže da nisu prošli njegov tečaj zmijologije (ovom prilikom i mene je nagovarao na jedan-ali od toga ništa). Dok svi bježe, on je već spreman za novu potragu za dokumentarac - o čemu drugom nego, naravno, o poskocima.
- Ljudi misle da su zmije sotonini potomci. Poskoka baš i nema. Uglavnom ih nađem samo ako ih idem tražiti. Obožavam ih tražiti i slikavati. Volim gledati National Geografic uživo. Imam ideju da napravim dokumentarac o poskocima da ljudima malo približim kako jedu, kako se pare, kako žive, kako love - objašnjava nam Toni kojemu je ovo sasvim "običan hobi".
Prošao je pet kontinenata u potrazi za zmijama - Europu, Aziju, Afriku, Australiju i Sjevernu Ameriku. U Australiji je, kako kaže, bilo "brutalno" dobro. On radi da bi putovao, ali i bio u društvu s reptilima
- Crne mambe, Cobre, kraljevske kobre, sve sam vidio. Bio sam nedavno u Costa Rici i baš sam uživao. Dogodine idem u Peru s prijateljem koji je također uzgajao zmije. Jedva čekam- objašnjava nam Toni.
Za Tonija svaka zmija ima svoje mjesto, a svaka situacija svoje rješenje. I baš ta zmija na koju naleti bilo na splitskom asfaltu ili šumama Indonezije prilika je za novu lekciju, nova iskustva i naravno novi izazov - i da, nema te zmije koja će ga natjerati da trepne.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....