Vice Krce, profešur hrvatskoga, diretur škole, prevoditelj sa španjolskoga, turistički vodič i nadasve humorist, jedno od zaštitnih lica nekadašnjeg megapopularnog "Pometa", priloga za visti i šalu "Slobodne Dalmacije", uša je u stotu godinu; fešta u stanu na Pojišanu bila je velika, a kad su se gosti rastrkali, u vižite smo mu došli Feđa, Duje i ja.
Krce je u splitskome humorističkome krugu bija zaštitnik Vlaja, pisa je, kako ga sam naziva, na "vlaškom jeziku" i puno njih je tvrdilo da niko s njin tako lipo ne vlada ka on.
A pisa je puno i godinama, može se reć i anonimno. Humoreske potpisane s Ivanetina, a onda i Kumašin, izlazile su od 1970. pa sve do 2008. godine i može bit da starija generacija, koja je vjerno pratila njegove štorije, nikad ne bi saznala ko je ti "arcivlaj" da nije prije desetak godina u libar ukoričija 270 humoreski koje su se ticale svega u životu našega čovika zaljubljenoga u svoje dalmatinsko zaleđe: od seksa, priko politike, do poljoprivrede i industrije. Bile su to humoreske, ali i komentari svakodnevice iz perspektive najmanjega čovika, našega Vlaja. Zato i jesu bile tako omiljene.
Bistar ka Cetina
Iako je zagazija u jedanaesto desetljeće života, još mu je pamet bistra ka Cetina, sića se svakakvih anegdota, ali i dobroga dila svojih priča. Ajmo ga ispovidit.
– Rođen sam u treći misec 1927. godine u selu Jabuci kod Trilja. Koje lipo ime sela, Jabuka, a? Odma znaš koliko je lipo i rumeno. Mater mi je bila Iva, a ćaća Pavao, seljaci. Ćaća je bija jedan od prvaka HSS-a, u Sinju je upozna Stipana Radića koji ga je postavija za vođu Seljačke sloge za cilu Cetinsku krajinu. Moj je Pavao vodija konferencije, drža govore, šta je njemu bilo govorit isprid stotina, iljada ljudi. A bija je nepismen! Jedva bi proslovka naslove u novinama, a na dvi je novine bija pretplaćen – "Hrvatski dom" i "Seljačku slogu"! Po cile noći je učio govore, napamet, nego kako, nije ih moga zapisat kad nije zna pisat.
Nije to bilo lako, ali se na poziciji zadrža sve do Drugoga svjetskoga rata. E onda je 1942. po njega doša Pavelićev kurir, da ga poglavnik zove u Zagreb di će dobit misto, stan, školu za dicu. Al ćaća je zna di se rat okriće i odgađa je, stalno ovo-ono. Shvatili su da ih zavitlava i po nalogu iz Zagreba su ga skupili i tukli sve do Trilja.
Kad je doša sebi, skupija se u šumu i ravno u Livno, di ga je dočeka Tito osobno. Pa s njin u Jajce na zasjedanje AVNOJ-a. E tako je to bilo. Tri sina, moja braća, bili su u partizanima: Dujo je poginija kod Livna, Ivan u Grabu, Ante je bio kurir, a Marko, sestra Ana i ja bili smo mlađi.
Kad je ćaća otiša, došli su fašisti i zapalili nam kuću, ja san ka momčić gleda kako plamen nosi sve šta smo imali, ostali smo bez ičega – sića se Vice vrimena bez humora, a onda je, nakon osmogodišnje škole u Jabuci, krenuo u Zadar na Učiteljsku školu.
– Kad san se vratija, došli su mi sinjski komunisti da bi iša radit u Prosvjetni odjel, a to je bilo nikako. Brzo sam se vratija u Trilj predavat hrvatski, a posli malo vrimena u Sarajevo na Višu pedagošku. Kad sam opet doša u Trilj, pročita sam u "Slobodnoj" da škola na Brdima u Splitu traži diretura, javija se i dobija posal. Može bit da nije bila gužva za to misto...
Dopisnik iz Trilja
Javiš se na oglas i odma diretur...
– Eto, tako je to bilo. A kad san ja doša, tamo pedesetih, bile su tri učionice, mala soba za diretura i sekretaricu. A dice je bilo toliko da su ih s tri autobusa svako jutro vozili u školu na Meje. Onda san otiša predsjedniku Općine i reka: "Nema na Brdima sriće ako ne izgradite lipu školu!" On me posluša i eto ti sutradan došli mirit teren i škola je izgrađena.
Posli toga san iša par godina u Čile di sam drža nastavu hrvatskoga za naše iseljenike i tamo naučija španjolski. Kad sam se vratija u Split, vodija sam Centar za stručno obrazovanje "Đuro Salaj". I do korone živija mirno ka penšjunat, dok se nisan cijepija pa me strefila tri moždana.
Ali zato niste dobili koronu!
– I nisam. Al pitanje je šta je bolje.
Dođimo mi na humoreske, di ste stekli slavu. Kako ste počeli pisati za "Pomet"?
– Priko Miljenka Smoje, on je i osnova "Pomet". Al prije toga, doša mi je bija glavni urednik Sibe Kvesić u Trilj, da bi li ja ka učitelj bija dopisnik "Slobodne". A bi.
I kako ste slali izvještaje iz Trilja?
– Kako misliš, sla san redovno i bez problema.
Ali nije bilo e-maila, kurira?
– Pa pošton, čoviče. Staviš u kuvertu, zalipiš marku i sve uredno dođe. Al kad sam se vratija u Split, negdi sam upozna Smoju, ko zna više kako, tada smo svi bili vanka, po kavanama, po Rivi, grad je bija mali, svi smo se znali.
Putem i iz glave
Kako vas je prokužija ka humorista, nije to lagano?
– I nije. Pripozna me na licu mista i ocijenija. Sve spontano. Dakle, sidili smo na večeri, on, ja i profesor Ante Asanović na Rivi. Došla je konobarica i pitala: "Šjor Vice, šta ćete?" Ja njoj: "Imaš li juhu?" Ona će: "Ima baš lipa!" Ja naručin, a ona dalje: "A šjor Vice, glavno jelo?" "To ću sutra!" Asanović i Smoje su se smijali ka ludi i on je malo-pomalo mene uvjerija da počnen pisat. Odlučija sam se za humoreske vezane uz ljude i govor dalmatinskoga zaleđa.
Kako ste ih smišljali?
– Putem, iz glave, nešto bi negdi čuja, pa sam oblikova na svoj način, ali najviše sam ih sam smislio. Ljude su kao i danas najviše palile pošalice o seksu i politici, to je uvik najslađe, a ja sam to predstavlja na jedan naš seoski način, iz perspektive neukih, ali bistrih i snalažljivih naših ljudi.
Jesu li vaši kolege ili poznanici znali da ste vi taj Kumašin?
– Pa ja se nisam hvalio, vjerojatno su i znali. Kad sam molio Bibića Mosora da mi piše predgovor za knjigu, pita sam ga je li tih godina čita Kumašina u "Pometu". A nismo se tada poznavali. Reka mi je da nijednu priču nije propustio.
Pazili ste na jezik?
– Da, nikad nisam pisa nekom mišancom, nastoja sam da to bude čisti vlaški jezik, govor dalmatinskoga zaleđa.
Doba humoreski
Je li prošlo doba humoreski i humorista?
– A šta ja znam, humora uvik ima. Nije to lako pisat, tribaš krenit od glave i doć do repa. Moraš imat smisla, ako nemaš, zađavla ti je natezanje. A onda tu su bili i moji prijatelji, pa bi skupa komentirali u "Belvija": Smoje, Ante Asanović, Mate Strikić, skoro svaki dan na kavi. Kad su Smoju napadali kasnijih godina, ja san ga branija dabome, nisu bili u pravu, sve je to ljubomora.
Sićan se kad bi došla sutrašnja novina navečer prid "Belvija", otvarali bi prvo "Pomet", da se nasmiju. "Pomet" je bio slatki zalogaj "Slobodninih" čitatelja.
U medijima je sve manje humora. Vidite li da je tako?
– Naravno da vidim, nema mista od loših vijesti. A humor je zlato i hrana ljudskih duša, važan ne samo za pojedinca, nego i za cilo društvo. Zato se smijite dok imate vrimena!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....