Bliži se rok koji je Državni inspektorat zacrtao za rušenje poljoprivrednih kućica i drugih objekata na južnim padinama Marjana. Može svaki dan, a neki vlasnici zemljišta nisu izdržali igru živaca i prijetnju troškova državnog rušenja pa su počeli rušiti sami. Nitko točno ne zna koliko je poljoprivrednih kućica površine do dvadesetak kvadrata u vrtlima i maslinicima na Marjanu; procjenjuje se od 50 do stotinu. Nekidan smo obišli nekolicinu onih koji su dobili rješenja Inspektorata i svima su priče vrlo slične: dida ili pradida na tada dalekom Marjanu podigao je daščaru za alat, a kad se ona raspala, nasljednici su je u više-manje istoj kvadraturi izgradili od bloketa ili matuna, pa ih neumoljivi malj zakona tretira kao bespravne graditelje. Bijesni su na bivšu gradsku vlast, posebno na "povjerenika za Marjan" Srđana Mladinića, kojem zamjeraju izjednačavanje njihovih kućica s bespravnim vilama i apartmanima te pritisak da ih se pod svaku cijenu ruši.
Nikad prekršaj
Nismo obišli sve, ali njih desetak stvarno nam je otvorilo svoje spreme i unutra smo zatekli, ne jacuzzije i skupi namještaj, nego motike, kopačice, gajbe i vreće gnoja. Kažu da je tako od starine. Ako se striktno gleda zakon, istina je da su prekršitelji – umjesto daščara podigli su čvršći objekt – ali kažu: vrijeme se mijenja, alati su vrjedniji, iz drvenih se krade, raspadaju se, puštaju vlagu. Neki kompromis se trebao naći.
Uz Meštrovićevo šetalište iznad Kašuna, vrtlić od 750 kvadrata pripada Željku Trumbiću (72). Vodi nas kroz mali maslinik i gredice sa salatom, artičokima i kapulicom do hrpe izmrvljenih bloketa.
– Srušija san je sam, šta ću. Zaslužija san penziju, pedeset godina vozin auto, nikad ni najmanji prekršaj nisan napravija, a sad san proglašen da san se ogrišija o zakon. Kako san legalista, tako san srušija kućicu. Na ovoj zemlji još se spominje moj dida Stipan, kopa je ovde i otac Frane, a zadnjih dvadeset i pet godina san priuzeja ja. Naša je familija imala zemlje na Križine, na Ravne njive i ovde na Kašunima, pa možeš mislit koliko su se nahodali od Radunice, di nan je bila kuća, i naradili da bi priživili od škrte zemlje. Ovde je bija didin vinograd, otac je drža verduru i garifule, a ja san doda masline. Uvik smo imali kućicu za alat. To je cili naš grijeh. Kućica je na ovome mistu zapisana još 1964. godine, ucrtana je u dokumente. Kad se raspala drvena, napravili smo od bloketa, skoro duplo manju, ne znan je li imala deset kvadrata, negdi san mora spremit alat i sklonit se od kiše. Kad mi je zapritila inspekcija, srušija san je, ko će plaćat državno rušenje, i sad san pod vedrin nebom. Onda je doša inspektor i govori da nije to dosta, da san triba uklonit i ogradni zid koji drži da se brdo iza ne sruši na nas, da san triba maknit odrinu i betonski platoić – jada nam se šjor Trumbić i vodi nas uz jedan drveni kašun koji mu je ostao na parceli, a čak je i mali rasadnik od letava morao ispilati na metar visine.
– Pa kako ću imati rasad ako ga ne pokrijem najlonom? Di ću stavit WC, misto za kompost… Osta san bez ičega i sad bi bilo najbolje da bori sve pokriju – kaže nam.
Od Austro-Ugarske
Idemo do još jednog vlasnika zemljišta i kućice: šjor Damir Marasović (87), diplomirani inženjer strojarstva, koji je veći dio radnog vijeka proveo u Termofrizu, ima didovinu iza Bambine glavice. Usput nam s obje strane izrovanog puta pokazuje čiji su vrtli: Sirišćevići, Srdelići, Tvrdići, Kaliterne, Ružići, Kragići, Alujevići Španjolovi, Brajevići, Tomići Bambe, Matošići, Ivančići, Pogorelići, Krstulovići, Ferići… Redom stara splitska prezimena ovdje kopaju.
– Još od austro-ugarskoga katastra iz 1832. godine ova je zemlja u obitelji, na koncu je došla do dide Fabjana i oca mi Jere. Imali su još jednu zemlju iza Banovine koja je oduzeta za stanove oficira JNA, a onda su radili na zemlji familije Ćorak, kraj Meštrovićeve galerije. I moja teta Tone bila je težačica. Ovu smo zemlju ja i moji sinovi Damir i Dražen početkom dvijetisućitih očistili od kupine, posadili masline, šipke, smokve, mendule i nešto verdure. Kako nema vodovoda, napravili smo malu gustirnu, a na donjoj parceli bija je temelj neke barake, dok smo mi za spremu napravili ovu od 12 kvadrata. Kako nam se stalno prijetilo, podnijeli smo tužbu Upravnom sudu u Splitu da se odgode postupci dok se ne ispita zakonitost GUP-a iz 2006. godine, u smislu da se poljoprivredne površine tretiraju kao šuma i druge pogrešne činjenice. Naš je postupak odgođen dok Visoki upravni sud ne donese rješenje – objašnjava.
Kao učen čovjek, šjor Marasović dubinski se uputio u složenu problematiku gradnje na Marjanu, granica zaštićenog područja i park-šume, prava vlasnika… Pisao je i gradonačelniku Tomislavu Šuti.
Kaos u propisima
– Broj nelegalnih objekata na Marjanu povećan je na 150, ali nema javnih podataka o veličini, namjeni i lokaciji, vremenu gradnje… U toj brojci izmiješane su i poljske kućice, i dogradnje starih kuća i novogradnje. Ističe se kako su objekti izgrađeni na javnoj površini, u park-šumi. Ali ove kućice nalaze se na privatnim parcelama, na njih su upisani vlasnici, bez ikakvih tereta. Kako mogu biti istovremeno i na javnim i na privatnim površinama? Zbog toga je sporan i GUP koji spominje površine "za rekreaciju". Kako može biti rekreacija na privatnim zemljištima, većinom ograđenima? Govori se i o zadržavanju strukture šume, ali kao što vidite, ovdje nema šume, nego su poljoprivredne površine. Dozvoljava se gradnja nadstrešnica za posjetitelje, ali ne i za vlasnike vrtova. Niz je zamjerki, o čemu se vodi parnica na Visokom upravnom sudu u Zagrebu. Razlika između šumskog i poljoprivrednog područja je očita, a tako je navedeno i u zemljišnim knjigama. Prema Zakonu o prostornom uređenju moguće je na negrađevnom zemljištu graditi "građevine poljoprivredne namjene sukladno posebnom propisu…", ali nama je to pravo onemogućeno. Valjda je namjera da se sade borovi na poljoprivrednim površinama kako bi šuma postala i ondje gdje je nikad nije bilo? Znači, najbolje da nakon stotina godina obrađivanja sve prepustimo korovu, drači i borovini, umjesto da se vrednuje poljoprivreda, praktički usred grada. A kako ćete se baviti poljoprivredom ako nemate kućicu za spremu i zaklon, rasadnik, nadstrešnicu, vodu, pa čak i struju, pristup autom – pita Damir Marasović, pozivajući da se zaustave svi represivni postupci i konačno utvrde pravila ponašanja u park-šumi Marjan, uvažavajući kako je jedan dio prava šuma, a drugi dio prava poljoprivredna zemljišta.
Po njemu, ali i članovima Udruge vlasnika zemljišta, jasna pravila trebala bi uključivati utvrđivanje granice park-šume, kulturnu zaštitu, posebni pravni režim, akte o šumi, poljoprivredi i urbanim vrtovima, prometu, legalizaciji i gradnji, mjerama zaštite… Bez toga, pravna zbrka na Marjanu nikad neće biti riješena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....