O njemu su već dvaput dvije francuske televizijske kuće snimile priloge, u Italiji su ga također zabilježile kamere talijanske televizije, a kod nas je dospio na nekoliko poznatih portala. Nama se povjerio da ga pritom nijedan novinar nije mnogo ispitivao. Primjerice, zašto ide pješice, a ne vozi se na svojoj dvokolici; što ga je potaknulo da, kako su novinari napisali, "šeta" uz prometne ceste uz svoju dvokolicu u koju je upregnut magarac, dok drugi magarac, sa stražnje strane dvokolice, nosi njegove osobne stvari. Kaže da je doživio i kritike nekih ljubitelja životinja kada im je otkrio koji je cilj njegova putovanja – kako navodno muči životinje i kako bi trebale intervenirati udruge za njihovu zaštitu. A on svoje magarce toliko voli da ih uvijek stavlja ispred sebe, i kad je riječ o hrani i kad je riječ o odmoru.
– To su mi rekli u Italiji, gdje su me čak dvaput opljačkali. Prvi put odnijeli su sve iz moje dvokolice, a drugi put i samu dvokolicu, pa sam poslije, uz pomoć dobrih ljudi, morao napraviti novu, i to sam. Koristio sam samo materijal koji sam pronalazio po otpadu, a nešto su mi dali i dobri ljudi. I evo me u Hrvatskoj. Na proputovanju sam i vi ste prvi novinar koji me je zamolio za lijep razgovor, u kojem bih, vidim da ste zainteresirani, mogao reći nakanu svoga puta i otkriti vam čistu istinu o sebi, svojim životinjama i svojoj životnoj misiji. Reći ću vam sve, jer nakon tri godine moga pješačenja, moga puta iz Marseillea, ovdje u Hrvatskoj naišao sam na prave ljude. Moj put jest da preko dobrih ljudi dođem do svog cilja. Jednostavno: VOUS LES CROATES, VOUS AVEZ UN SEUL GRAND CŒUR! (Hrvati, vi ste jedno veliko srce!)" – uskliknu nam neznanac, puštajući da mu suze krenu niz lice.
Ovo nam je ispričao jedan osebujan čovjek, i to nigdje drugdje nego u malim Krstaticama, u općini Zagvozd, ispred kuće tamošnje legende, velikog ljubitelja ljudi i životinja, Čedomira Čede Lizatovića. Kud će suza nego na oko, rekli bi naši stari – dobri ljudi kad-tad nađu jedni druge, i to upravo onda kada je najpotrebnije.
Restaurator brodica
Sada, nakon svega, treba predstaviti i našeg sugovornika. On se zove Jean Ismael Rago, ima 56 godina i po zanimanju je restaurator starih brodova i brodica. Taj je posao radio od mladosti u jednom malom primorskom mjestu pokraj bisera francuskog mora, drugoga po veličini grada u Francuskoj – Marseillea. Ima obitelj, braću i jednu bolesnu sestru, koja je svojom bolešću na određeni način "režirala" njegov put. Običan je čovjek, možda pomalo osebujan po temperamentu – kako i ne bi kada mu je otac Talijan sa Sicilije, a majka Francuskinja. Još kao dijete volio je životinje i sam se o njima brinuo. I to je manje-više sve o njemu. Vidjeli smo njegove fotografije na nekim našim portalima i, moramo priznati, na prvi pogled – uz oskudan tekst koji ih je pratio – zaključili smo da je riječ o jednom od mnogih pustolova koji se iz svoga doma upute željni doživljaja, pa se nakon nekog vremena opet vrate odakle su krenuli.
No kod Jeana Ismaela riječ je o posve suprotnoj priči. U Krstaticama, gdje smo ga zatekli, ispred Čedine kuće, porazgovarali smo s njim uz pomoć Imoćanina Ante Peke, koji dobro govori francuski jer je godinama radio u Bruxellesu. Tada smo čuli nevjerojatnu, fascinantnu priču, garniranu upravo njegovom izjavom kako su Hrvati jedno veliko srce. Pa poslušajte...
– Na jednom od svojih hodočašća – započinje Jean – našao sam se u poznatom svetištu Santiago de Composteli, glavnom gradu Galicije u Španjolskoj. Tijekom odmora, nekoliko noći zaredom u snu mi se ukazao On – sam Bog. U to sam svetište išao zbog svoje bolesne sestre. U snu sam dobio uputu da odmah krenem na put, ne nikakvim prijevoznim sredstvom, nego s magarcem – tom biblijskom, mitskom životinjom. Moje odredište trebalo bi biti u Mumbaiju u Indiji, ali mi je nejasno i to da mogu putovati i dalje, sve dok ne umrem. No mislim da mi je dano do znanja da ću do Indije putovati deset godina. Nakon toga, vidjet ćemo što će biti. Svakako, moje putovanje mora biti misijsko: upoznavati dobre ljude, živjeti od njihove dobrote, ali i ja njima biti na usluzi – svojim radom, poštenim odnosom, ljubaznošću.
Tri puta sam, iako nisam pripadnik neke određene vjeroispovijesti, pokušao ovo ispričati u protestantskoj crkvi, ali me nisu htjeli primiti, pa sam krenuo na put. Tri godine putovao sam Francuskom i Italijom i nikada nisam doživio ništa loše, osim što su me u Italiji dvaput opljačkali – ne ljudi koji su htjeli naškoditi, nego oni kojima je, vjerujem, bilo potrebnije nego meni. I rekao sam: "Hvala Bogu, snaći će se Jean Ismael." I tako je bilo. Naišao sam na ljude koji su mi pomogli napraviti novu dvokolicu.
I evo me, nakon tri godine, u Hrvatskoj. Ušao sam u zemlju u petom mjesecu ove godine. Putovao sam obalom Jadrana jer me podsjećala na moj kraj, upoznao dobre ljude i sada sam došao ovdje, gdje je pravi raj od dobrih ljudi, gdje su ljudi jedno veliko srce. To vam je kraj prvog dijela moje priče – reče Jean.
Sa suzama u očima, ustane, zamoli Čedu da malo prošeta, zatim uzme vile i lopatu i zaputi se ravno u Čedinu štalu, gdje obitava njegovo stado magaraca.
Mislili smo da će samo prošetati, kad eto Čede, koji nas zove da vidimo što radi. I doista – Jean je obuo stare čizme, zavrnuo rukave i čisti gnoj ispod magaradi, prebacuje ga u vreće, baca im sijeno.
– Ovo vam je čudo od čovika – veli Čedomir Lizatović.
– Kod mene je jedva tri-četiri sata, a obavio je više teškog posla nego ja za cijeli dan. Sam je tražio da mu dam neki posao. Vjerujte mi, on je pravi "šaptač magarcima". Moja magarica, kojoj se samo ja mogu približiti, potpuno se smiri kad joj priđe Ismael – nešto joj šapće, kao da će zaspati na nogama. A i obećao sam mu da ću mu donijeti sijena za njegova dva magareta, koja su u jednoj štali u Gornjim Tučepima.
Nakon nekog vremena Jean nam se pridružio i nastavio priču.
– Pješačio sam tako uz more prije Makarske i na jednome raskrižju kao da mi netko reče: "Nemoj ići glavnom cestom dalje, nego idi gore uz brdo." I tako sam došao pred jednu lijepu kuću tik uz cestu. Zaustavio sam se. Priđu mi dvojica mladića, jedan stariji gospodin i gospođa. Malo smo se sporazumjeli na engleskom: ja njima o svom putovanju, potrebama, ali i spremnosti da im pomognem radom, a oni meni: "Možete ostati kod nas koliko hoćete, i do kraja zime ako želite." "A moji magarci?" pitam. "Naći ćemo mjesta i za njih." "A dvokolica?" "I za nju ćemo naći mjesta." Suze su mi krenule, srce radosno. Pa moj san – evo ga, dolazi kao stvarnost! Tako sam došao u kuću obitelji Udovičić – govori Jean jecajući.
Tješi ga Čedo, tješi ga prevoditelj Ante, tješi ga Čedina žena, ali Jean nastavlja plakati. Nakon što smo ga zamolili za fotografiju s Čedom i magarcima, dogovorili smo se da ćemo sutradan posjetiti Gornje Tučepe.
I tako bî. Stigosmo pred kuću obitelji Udovičić, Čedo dovezao kamion sijena za Jeanove magarce, a ondje nas dočekaju sinovi Roko i Ivan te majka Marina. Otac Mario bio je na putu, pa smo ga kontaktirali mobitelom i objasnili razlog dolaska.
– Da, slobodno napišite – sve je istina – kaže Mario Udovičić.
– Ja sam dopustio tom Francuzu da tri mjeseca ostane kod nas kao kod svoje kuće. Jednog jutra osvanuo je ispred naše kuće s dvokolicom i magarcima, ispričao svoju priču i nije bilo dvojbe. Bit će s nama do proljeća, a onda mu Bog dao zdravlje i sretan put prema Indiji. U samo nekoliko dana već nam je obnovio krov stare štale za njegove magarce, a dvokolici smo dali mjesto u natkrivenom dvorištu. Sve je u redu – ljudima treba pomoći u nevolji, ma koje nacionalnosti i vjere bili. Moja obitelj – supruga Marina i sinovi – zavoljeli su ga kao člana obitelji.
A mi doznajemo još jednu istinu: Mario Udovičić rodom je iz Studenaca kod Imotskog i potječe iz poznate "svečeve obitelji", u koju su oduvijek navraćali putnici namjernici i prosjaci, uvijek ugošćeni i pomognuti. Pa, dragi čitatelji, sami prosudite – što mislite o ovoj priči? Ona je istinita; svi su sudionici živi i zdravi i nalaze se na svojim adresama.
Što na kraju kazati, nego da Jean Ismael Rago ima puno pravo kada je uskliknuo: "Hrvati, vi ste jedno veliko srce."
Mi bismo tu divnu rečenicu samo dopunili:
– Hrvati – a posebno Imoćani – jedno su veliko srce.
I zaželimo Jeanu Ismaelu sretan put do Indije, gdje bi, prema njegovu putnom pozivu, trebao stići oko 2032. godine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....