Zamislimo baku Šimu koja je u svom vrtu ubrala mali buket krizantema uzgojenih njenom vlastitom rukom. Uz buket baka je još uzela davno kupljenu svijeću-lampaš te šibice. A onda se zaputila prema groblju, sporim i nesigurnim korakom kao da su joj za noge privezali olovo. Iako je od kuće do groblja trebala propješačiti tek nešto više od kilometra dva puta je morala zastajati da bi se odmorila i smogla snage za dalje.
Nekada davno kada joj je iznenada preminuo suprug Jozo, kojega je ona od milja zvala Jozija, ima tomu evo skoro tri desetljeća, Šima je često odlazila do njegova groba. Kako je vrijeme prolazilo i godine se taložile na Šimina leđa sve rjeđe je posjećivala Jozijino počivalište. Kada je već uvelike počela gubiti snagu Šima se zarekla da će sve dok bude disala dolaziti u obilazak svoga Jozije za Sve svete, odnosno Dan mrtvih.
S tim mislima Šima je došla do Jozijinog groba, umetnula buket krizantema u staru kamenu vazu, izvadila šibice i upalila svijeću koju je postavila uz vazu. Onda je iz torbe izvadila malu prostirku na koju je klekla da bi se, kako su je naučili još dok je bila dijete, prekrstila i pomolila za dušu Jozije, ali i za duše svih pokojnika koji mu čine društvo na ovom groblju. Kada se ponovno prekrstila, što je bio znak da je završila s molitvom, baka Šima se počela jadati svome Joziji:
E moj Jozija, znam da si otišao mlad, nenadno, nisi mi ni zbogom rekao već si me ostavio samu, bez igdje ikoga. Ne možeš ni zamisliti kakvu sam bitku morala voditi s tvojom braćom i njihovim obiteljima da bih te ukopala u tu zajedničku grobnicu za koju su oni tvrdili da je njihova jer da ti nisi dao udio u njenoj gradnji. Ja sam znala da to nije istina pa sam se zato uspjela izboriti da te u ovu grobnicu pokopaju. Zato ja danas, kada je pitanje dana da i mene pozove Gospodin, kažem da si ti u našoj zajedničkoj nesreći tvoga iznenadnog preminuća, dobro prošao. Poslije bitke s tvojom braćom uspjela sam osigurati vječni dom za tvoje posmrtne ostatke. A gdje ću ja, moj Jozija? Odmah poslije tvoga pokopa tvoja su mi braća jasno i glasno rekla da u ovoj grobnici za mene neće biti mjesta. Još su dodali kako bi im, da sam prava, ovako sama bez djece, trebala ustupiti ono naše kućice što smo je zajedno napravili. Zato sam ja, otkako sam te sahranila, otkidala od usta i skupljala novac u namjeri da kupim grobno mjesto kada se bude širilo ovo groblje i napravim malu skromnu grobnicu u koju bih prenijela tvoje kosti i gdje bi mene ukopali. Znam da ću uskoro prestati disati, predosjećam to, a tu svoju zamisao i želju neću ostvariti. Otkako si, moj Jozija, ti umro ja sam odlazila kod svih gradskih glavara pitati ima li koje grobno mjesto za mene, a ako nema kada će se širiti ovo ili graditi novo gradsko groblje. Svi redom, bez iznimke, tvrdili su da nijednog slobodnog grobnog mjesta na kojemu bi se mogla izgraditi mala grobnica više nema, ali su mi obećali kako će u najskorije vrijeme sigurno širiti ovo groblje, makar se vlasnici obiteljskih kuća iz okruženja groblja protive. I svi su mi, redom, obećali da će i meni prodati mjesto za gradnju male grobnice. Svi su me, Jozija moj, prevarili. Zato ja molim dragoga Boga da me ne pozove sebi dok se ne budem imala gdje ukopati. On je do sada uslišio moje molitve, ali bojim se da će On izgoviriti moje ime prije nego ja osiguram mjesto ukopa. Zato, dragi moj Jozija, iako si umro mlad ja ti zavidim. U odnosu na mene ispao si sretnik. Ti si se dokopao stana bez prozora i dimnjaka u kojemu imaju samo ulazna, ali ne i izlazna vrata. A gdje ću ja, moj Jozija?
Ovih dana kada se masovno obilaze groblja, a grobovi kite buketima cvijeća i osvjetljavaju lampašima, kada se o pokojnicima i smrti priča kao da je na bliskom vidiku Sudnji dan, malo tko se prisjeća bake Šime iz prethodnog dijela priče. A baka Šima i u našim dalmatinskim gradovima i općinama nije sama, nije jedinka. Takvih pojedinaca, ali i cijelih obitelji, ima na stotine, na tisuće. Oni žive u gradovima i općinama koji desetljećima nisu legalno izgradili ni jedno grobno mjesto, a čiji načelnici i gradonačelnici iz mandata u mandat nisu baš ništa napravili da se taj veliki broblem na njihovu području riješi. Iako dobro znaju da su im postojeća groblja prebukirana i da nema nikakvih uvjeta za njihovo širenje i gradnju novih grobnih mjesta nisu napravili niti prvi korak, uvrstili moguću lokaciju za nova groblja u gradske i općinske prostorne planove.
Ali su baš oni, birajući vrijeme kada će ovih dana na grobljima biti najviše posjetitelja iz redova rodbine i prijatelja pokojnika, uz obaveznu pratnju kako bi što bolje bili uočeni, s velikim buketom i s lampašima u rukama svih pratitelja lokalnog čelnika, kupljenim, naravno, novcem poreznih obveznika, besramno došli do središnjih križeva i farizejski fingirali odavanje počasti svim pokojnicima. I pritom se slikali te sve objavili da društvenim mrežama. Takvi njihovi postupci i (ne)činjenja gadljiva su baki Šimi iz uvodne priče i stotinama pojedinaca i obitelji koje godinama i desetljećima muče istovjetni problemi te koji godinama i desetljećima slučaju iste laži s istog "korita", samo od promijenjenih aktera.
I onda se najšira javnost čudi i zgraža da se uz ine objekte bespravno grade i grobnice, čak cijela groblja. Ničemu se ne treba čuditi. Naročito ne bespravnoj gradnji (i) posljednjih počivališta, barem dok netko istinski moćan u takvim lokalnim sredinama ne zabrani umiranje. Promućurni pojedinci zaobilazeći zakonske obveze preuzimaju uloge općinskih i gradskih vlasti i rade što bi oni trebali. A kakva je potražnja na toj tržišnoj niši opisala je u ispovijesti svome Joziji baka Šima. Stoga je za pretpostaviti da uz prisjećanje na svoje pokojnike, a zbog nebrige lokalnih šerifa za osiguranje elementarne potrebe kao što je grobno mjesto, ovih dana pojedince i obitelji u takvim neprilikama Dan mrtvih ili Dušni dan, kako ga tko želi nazivati, još više produbljuje njihovu tugu. Toni Paštar
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....