"A u ruke Mandušića Vuka biće svaka puška ubojita…i čovjek kojem olova toke lome i razgoni haračlije…"- dio je to stihova iz Njegošova "Gorskog vijenca" o narodnom junaku, po nekima uskočkom kapetanu i harambaši, a po Njegošu, crnogorskom vojvodi Vuku Mandušiću.
Pošto znamo da je ovaj crnogorski nacionalni ep tek umjetnička fikcija, a ne povijesna istina, onda znamo i to da se radi o jednom od vođa hrvatskog stanovništva iz Dalmatinske zagore koje je prebjeglo pod Mlatačku vlast i stavio se pod njihovu službu utjerujući strah u kosti Osmanlijama sve do Kandijskog rata i te 1648. godine kada junački pogiba kod Zečeva.
Njegovo ime, junaštvo i čojstvo danas podjednako svojataju i Srbi i Crnogorci. Mada povijesne činjenice iz pera ondašnjih kroničara nedvojbeno tvrde da Mandušić dolazi iz Srednje Dalmacije, područja između Šibenika i Drniša.
U to vrijeme manje je bilo poznato da Mandušića ima u Katunima nedaleko od Šestanovca gdje i danas ponosito stoji Mandušića kula građena tijekom 17. stoljeća - odnedavno zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske klasificirano kao profana graditeljska baština. U naravi, radi se slobodnostojećoj katnici građenoj rustično priklesanim kamenom slaganim u redove.
Poseban značaj kula je odnedavno dobila kada je u javnost procurila vijest o postojanju ključa kojim su se otvarale stoljetne hrastove dveri. Ključ težak oko pola kilograma i star preko tristo godina čuvao je brojne tajne begova Čauševića, osmanlijskih zapovjednika utvrde iznad Katuna.
- Koliko se ja sjećam, krov zgrade se urušio negdje 70-ih godina prošlog stoljeća. Cijelo to vrijeme ključ je prelazio iz ruke u ruku. Padom turskog carstva, vlast na zemljištem utvrdom i pomoćnim objektom prelazi u kršćanske ruke. Samim time, ključ pripada crkvi odnosno svećenstvu, a potom remetama.
Zadnji kojeg se sjećam bio je pokojni Mijo Mandušić. Još smo ga zvali Vuk Mandušić po našem velikom vojskovođi u borbi protiv Turaka. On kao i njegovi prethodnici upravo su tu u kuli pekli hostije koje su se koristile za crkvenog obreda. Kada sam ja preuzeo službu remete, preuzeo sam i ovaj ključ koje sam naposlijetku predao u Općinu Šestanovac - tvrdi remeta Mirko Kekez, zadnji ključar Mandušića kule.
Poseban značaj pridaje pomoćnom objektu. Kamenim vacama sazidanoj, danas urušenoj zidini, gdje se za ondašnjih zemana dovozilo grožđe iz Katuna i Kreševa kao desetina prinosa za potrebe crkve koja je svoje vinograde dala na služenje tamošnjim seljacima.
-Tu bi se proizvodilo vino, pa bi nedjeljom ili svecem, ovdje bilo kao gostionica. Takav je bio običaj sve do Drugog svjetskog rata. Po završetku ratnih zbivanja, prestalo se s tom praksom. Ostalo mi je u sjećanju da smo kao djeca znali ulazili u taj „podrum“. Još se sjećam onih visokih bačava koje su kasnije zajedno sa zgradom totalno propale - prisjeća se Mirko Kekez povijesne uloge starih ruševina sjeverno od zaseoka Mandušići u Katunima.
Nešto više o svemu tome zna Nedo Mandušić, inače nećak remete Mije (Vuka) Mandušića.
- Dok se u tom pomoćnom objektu radilo vino, u kuli bi se to isto crkveno vino prodavalo. Kasnije pod ovim čemerom moj stric Mijo počima peči hostije. Da bi to mogao, svećenik je morao posvetiti objekt, jer nisu se mogle baš svuda peći. Mi kao djeca znali bismo donijeti drva onda bi nam stric jednom ili dva put u tri mjeseca kada bi peka hostije, darivao da pojedemo ono što bi prekipjelo iz kalupa.
To si mogao pojest jer nije bilo posvećeno. Nakon toga više tu nitko nije dolazio. Krov se s vremenom urušio pa je crkva prodala grede na inkanat ili javnoj dražbi, samo da ne propadnu - spominje se Nedo Mandušić, tih dječačkih dana i novije povijesti kule tik iznad njegove obiteljske kuće.
O postojanju ključa koji otvara vrata utvrde iznad sela na koju su stanovnici cijele te starohrvatske župe Radobilje itekako ponosni, za njega kao i sve stanovnike, od posebnog je značaja tim više što je njegova uloga, a samim tim i utvrde, kudikamo veća nego što se na prvu mislilo.
Pogotovo nakon što je u svom konzervatorskom elaboratu, istina s velikom dozom opreza, stručni tim Konzervatorskog odjela iz Imotskog, povezao gradnju utvrde i mosta preko Cetine u Radobilji s događajima iz 50-ih godina 15. stoljeća kada se u prepiski između hercega Stjepana Kosače i bosanskog kralja Stjepana Tomaša vezanih za mletačka nastojanja da odvrate hercega od gradnje manje utvrde u Radobilji, ona ipak podigla. Za pretpostaviti je da se sve odnosilo na prostor oko ili blizu Mandušića kule što dovodi do novih saznanja kako je utvrda starija nego što se mislilo.
- U to nema sumnje - tvrdi Petar Merčep, hrvatski romanopisac, publicist i čuvar zavičajne baštine. Kao vrsni poznavatelj brojnih lokaliteta u Katunima, u svojim djelima nerijetko se osvrtao na povijesna zbivanja kraja u kojem je rođen.
Kula u Katunima, kako u kulturološkom, tako i u povijesnom aspektu, ima svoje neprocjenjivo značenje. To je vidljivo na obradi kamena, pa je za pretpostaviti da je na tom području i dosta ranije bilo nekakvih nastamba, posebno po antičkim pragovima nađenim u blizini koji su ugrađeni u kuli kao dovratnici. Radi se, mišljenja je Petar, o antičkim polijama ugrađenima lijevo i desno od ulaznih vrata prizemlja. Podčemereni svod i danas je u relativno dobrom stanju, dok je kat zajedno s kamenim krovom potpuno uništen.
U prilog konstataciji da je to područje imalo značaj od davnina do današnjih dana je i činjenica da se nedaleko od kule nalaze ostaci prapovijesne i protoantičke gradine „Kuline“, a 250 metara dalje prema sjeveroistoku i tragovi rimskih cesta sa sačuvanim križanjem.
Načelnik Općine Šestanovac Martin Merčep odmah po stupanju na načelničku dužnost prije četiri godine prepoznao je važnost kule u Katunima, mada su i prije njega još koncem 2019. godine konzervatori izgradili elaborat, ipak sve se zahuktalo u zadnjih par godina.
- Kada su došli iz Konzervatorskog odjela, ključ je već bio kod mene zahvaljujući našem remeti Mirku Kekezu koji mi ga je poklonio i sve ovo vrijeme brižno čuvao. I kada smo ga uzeli i iz prve otključali zubom vremena oštećena vrata - ostali smo paf! On je bio glavni adut da se pokreni restauracija ovog objekta, a pošto se radi o kulturnom dobru s ciljem njegove restauracije, ishodili smo građevinsku dozvolu.
Da bismo u tome uspjeli, od crkve, u čijem se vlasništvu nalazi nekretnina, dobili smo pravo građenja na pedeset godina. Namjera nam je projekt prijaviti na županijski natječaj „Revitalizacija kulturnih dobara“, dok ćemo paralelno projekt kandidirati i na natječaj Ministarstva kulture u cilju kompletne obnove - informirao nas je načelnik Merčep o budućim planovima vezanim za Mandušića kulu.
Onu istu u koju je svojevremeno navraćao katunski Vuk u liku Mije, zvonar i remeta. Njjegova slika ključa za pasom trebala bi ostati kao posjetnik budućim generacijama na značaj čuvanja svoje baštine koja poslije 300 i više godina, dobiva smisao i potencijal koji zaslužuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....