"Tišina", "Muk"…
Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća… njegovu ogoljenost, ujedno i znak povučenosti, tišine, žalosti i tuge za umrlim Kristom, tek remete teški koraci čuvara Kristova groba ono u noći kada Isus preda duh svoj, isprate njegovo mrtvo tijelo do groba, navale teški kamen i postave stražu.
Dio je to tradicijskog običaja u župi Katuni Kreševo, drevnoj Radobilji. Među tim samozatajnim pukom gdje je obred čuvanja Gospodinova groba u vrijeme svetog trodnevlja ukorijenjen više od tristo godina. Pretpostavlja se da je sam obred nastao odmah nakon oslobađanja tog kraja od turskog zuluma i prema predajama do danas se nikada nije prekidao. Najprije u staroj crkvi Uznesenja BDM, danas objekta pod zaštitom kao prvorazrednog spomenika kulture, periodično građenog od 9. do 17. stoljeća, ova kršćanska dramatika, prenesena je kasnije u novu crkvu Posrednice svih milosti.
Nije se prekidalo ni u onim olovnim i sivim vremenima komunističke vladavine, kada su mnogi njegovatelji sličnih običaja odustali od obreda, jer se nitko ne bi usudio za vrijeme njihove vladavine s puškom, noću u crkvi čuvati Kristov grob. To navodi i Marko Dragić sa splitskog Filozofskog fakulteta u svom znanstvenom radu "Čuvari Kristova groba u crkveno-pučkoj baštini Hrvata". Katunjane i Kreševljane u njihovoj revnosti za njegovanjem tradicijskih vrijednosti i odanosti prema materi crkvi ništa nije moglo omesti. Čvrsti i postojani kakvi i jesu, odbijali su sva nastojanja o ukidanju tog drevnog običaja.
A bilo je pokušaja.
Sve do 1953. godine, stražari su nosili lovačke puške i čuvali grob u "depužitu" stare crkve. Po nalogu uprave državne bezbjednosti ondašnje su vlasti zaplijenile puške. Stoga se odlučilo napraviti nove drvene koje je izradio danas pokojni Špiro Zečić iz Blata na Cetini. Provociranja su nastavljena i dalje. Drvene "kokotače" su i kasnije pregledavane. Zlu ne trebalo. Pošto se nije drugačije moglo napakostiti, u međuvremenu su zabranili procesiju za Veliki petak koja je išla oko groblja dijelom i državnom, a danas županijskom cestom.
Međutim, unatoč svim tim pritiscima i državnoj represiji, ništa ih nije pokolebalo. Dapače, iz godine u godinu ono je raslo, bujalo i s vremenom preraslo u jednu sasvim novu dimenziju. Nauštrb neprijatelju, a na diku tom vjernom puku.
– Prema predajama ovaj naš običaj proteže se oko tri stoljeća. Međutim, njegovu starost je jako teško utvrditi s obzirom na to da nemamo konkretnih pisanih tragova pa naša razmatranja temeljimo na predaji naših djedova i pradjedova. One stare, sijede i mudre glave itekako su znale prenositi svoja saznanja s koljena na koljeno.
Ono što sigurno znamo to je da u kontinuitetu čuvamo grob stotinjak godina. Što znači da se naš običaj nije prekidao ni za vrijeme svjetskih ratova, komunističke strahovlade, zadnjeg Domovinskog rata ni svih tih globalnih, lokalnih i nacionalnih pitanja, od stražarenja ispred Isusova groba nije se odustajalo – upoznaje nas s dijelom povijesti Josip Ralica, povlačeći paralelu sa Sinjom i njihovim običajima.
Koliko je Sinjanima čast trčati Alku, tolika je tamošnjim mladićima privilegij čuvati Gospodinov grob. Imaju brojne primjere za takvu konstataciju. Recimo mala djeca, koja tijekom obreda čuvanja groba uzimaju replike starih pušaka i staju sa strane u stavu jednakom kao i stražari, uživljujući se u ulogu koju će sigurno za koju godinu i sami živjeti.
Za to postati potrebno je imati određene kvalifikacije. One najvažnije su da svaki onaj tko se odlučio biti žudijom mora po očevoj liniji potjecati iz te župe, u njoj biti rođen ili trajno nastanjen najmanje 25 godina. Statutom njihove udruge osnovane prije dvadesetak godina određeno je da svaki krizmani mladić i osobe koje su navršile šesnaest godina mogu biti stražari Gospodinova groba. Nekada su tu dužnost obavljali uglavnom sredovječni ili stariji stanovnici s jasnom nakanom, odnosno zavjetom za što su se i mjesecima prije trebali pribilježiti u župnika. Danas su to uglavnom mladi ljudi s istim nakanama i jasnim ciljem.
– Što se tiče same odore, ona je doživjela tri faze. Najprije su naši stari krenuli s narodnim nošnjama, zatim je to preraslo u klasična odijela koja smo mi mlađi upotpunili s prepoznatljivim plaštevima. Vjerujem da ćemo se uz pomoć europskih fondova uskoro ponovo vratiti onim narodnim nošnjama. Prvih dvanaest bit će premijerno prikazano već za Uskrs. Radi se o kompletu gaća i kumparana od čohe, zatim pojas i naša kapa, najviše nalik onoj ličkoj.
Prije tri godine nabavljeno je i prvih desetak modernih replika pušaka iz Poljske koje su zamijenile one skoro pola stoljeća stare puške koje odlaze u ropotarnicu povijesti. Namjera nam je da ih konzerviramo i čuvamo kao važan dio naše tradicije – dodaje tajnik udruge Mate Nejašmić.
Nadalje, na lijevoj strani kape s frontinom, isto vrlo važnim odjevnim predmetom, napominje Nejašmić, stajala je nekada maslinova, a sada grančica šimšira koja se stavlja i u puščanu cijev. Sve je moralo biti na svom mjestu. Odgovorno se pristupalo dužnosti i nikada nije zabilježen neki izgred. Ljudi to vrlo ozbiljno shvaćaju i od tuda taj kontinuitet. Jednako tako su nastupali i njihovi pređi. Uzorno, dostojanstveno…, jednostavno izgaralo se za te dane.
Od onda do danas u naravi se nije previše promijenilo.
Istinabog, danas je čuvara mnogo više. Uglavnom mladih ljudi koji su se za tu službu pribilježili davno ranije. Ove godine prijavilo se njih pedeset dvoje podijeljenih u dvadeset šest smjena. Mijenjaju se naizmjenično svakih petnaest minuta. Od Velikog petka kada stupaju na dužnost odmah nakon ophoda i tako stražare cijelu noć sve do subote u ponoć. Ili neprekidno trideset šest sati.
Period je to kada se kod vjernika i stražara isprepliću brojni osjećaji. I ono vječito pitanje među stražarima: ‘ko pada? To je taj upitnik iznad njihovih glava na koji će odgovor dobiti upravo na Veliki petak, tijekom ždrijeba. Tek će se onda znati imena četvorice odabranih. Slično pitanje se u tišini "prolama" tijekom mise. Jer bi svatko svoga volio vidjeti na crvenom tepihu podno groba.
Kada oko pola noći zazvone zvona, a župnik zapjeva "Slava Vični" tada padaju stražari. Petnaest minuta prije tog svečanog čina, uz njih dvojicu koji u stavu mirno stoje na nogama s jedne i druge strane groba, u pojačanje im stižu dodatna dvojica. Nakon što padnu, dolazi zapovjednik straže u liku Marija Kekeza, dugogodišnjeg zapovjednika, koji kundakom od puške tuče o pod.
"Stražari Gospodinova groba, zašto spavate? Ustanite!" Dok on to govori, druga dvojica bude "pozaspale" stražare. Onako preplašeni odgovaraju "Ne spavamo, prestrašili smo se! Uskrsnuo je!". Dio je tog kršćanskog rituala za kojim žudi svaki Katunjanin i Kreševljanin. Neizmjerna je to čast i vječito je pitanje među stražarima: ‘ko pada?
To je taj upitnik iznad njihovih glava na koji će odgovor dobiti tek na Veliki petak, tijekom ždrijeba. Tek će se onda znati imena četvorice odabranih. Slično pitanje se u tišini postavlja i tijekom mise. Jer bi svatko svoga volio vidjeti na crvenom tepihu podno groba.
Nekada se kod Gospodinova groba sjedilo. S vremenom je tako što iščezlo, vjerojatno kao zavjet ondašnjih stražara koji su htjeli svoje dogovoreno vrijeme probdjeti na nogama. Možda i stoga što je izgradnjom nove crkve sedamdesetih godina prošlog stoljeća dobiven veći prostor za provedbu te crkveno-pučke umjetnosti s ciljem dočaravanja jasnog kršćanskog nauka. Nekada davno u staroj crkvi koja je bila pretijesna da primi sve one koji su htjeli prisustvovati obredima velikog tjedna, posebno Velikog petka i subote, stražari su morali praviti red u crkvi, jer je svatko želio biti bliže grobu.
Zato su ove godine u svrhu snimanja za naš dnevni list, stražari svoje srednjovjekovno podrijetlo uskrsnog scenskog prikazivanja htjeli započeti ispred novoobnovljene stare crkve i završiti kod Kristova groba u novom sakralnom zdanju. Posebno iz razloga što je ta župa iduće godine domaćinom hrvatskog festivala žudija. Tradicionalne smotre čuvara groba prvi put održane 2001. godine u Vodicama.
Po nekima ovaj drevni običaj ni po čemu ne odskače od sličnih koji se danas uprizoruju u tridesetak mjesta diljem naše Domovine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....