Ovo nije dom, već pravi hotel! Povirite što je Dražan s prijateljima izgradio na mitskoj planini: ‘Ne mogu bez nje...‘

Više od 20 godina Dražen Buljan iz Bitelića, općina Hrvace, sa suradnicima gradi "Vrata Dinare".

U taj pothvat, za koji bi se moglo ustvrditi da je oživotvoren, Dražen je krenuo zadojen genima koje su mu usadili preci, a čije ga je življenje pretvorilo u ovisnika o toj mitskoj planini.

Čim se u razgovoru spomene Dinara, Draženu zasjaje oči, a iz usta navire rijeka biranih riječi kojima iskazuje ljubav prema dinarskim vrhovima i njenim prostranstvima. Kada je krenuo u svoju životnu avanturu, okrenutu stvaranju uvjeta da i drugi ljubitelji ove planine, ne samo iz Bitelića, Hrvaca i Cetinske krajine, već iz cijele Hrvatske, uživaju u svemu što Dinara nudi, Dražen nije znao da će Hrvatski sabor u veljači 2021., dakle prije ravno četiri godine, proglasiti Dinaru "Parkom prirode".

Drama na Dinari: terenac s našim fotoreporterom zapeo u vijavici; sve se više ukopavao... Ubrzo su pristigla još dva...

Dražen je sa svojim projektom "Vrata Dinare" počeo puno prije, bio je neumoran i došao je do toga da kroz ta njegova simbolička vrata svakodnevno, naročito svakoga vikenda, na konzumaciju dinarskih ljepota ulazi na desetke, a nerijetko i na stotine ljubitelja nedirnute prirode, od cijelih obitelji, preko grupa poslovnjaka, turista i drugih.

"Vrata Dinare" drugo su ime za planinarski dom "Sveti Jakov", iznikao na sjeverozapadnom rubu Ravnog Vrdova. Inicijator i glavna lokomotiva izgradnje toga po svemu najvrjednijeg planinarskog objekta na cijeloj Dinari upravo je naš sugovornik Dražen Buljan koji je sa zadovoljstvom za "Slobodnu" ispričao svoju priču.

– Još kao dijete zavolio sam Dinaru i bez nje jednostavno nisam mogao. Kada sam porastao, ta ljubav me je odvela u planinare. Kako u općini Hrvace nismo imali planinarsku udrugu, ja sam 2005. godine bio inicijator i osnivač planinarskog društva "Sveti Jakov".

Na osnivačkoj skupštini izabrali su me za predsjednika i na svim izbornim skupštinama obnavljali su mi mandat, pa dužnost predsjednika obnašam i danas. Izbor imena naše udruge nije bio slučajan. Na Ravnom Vrdovu još prije nekoliko stoljeća bila je podignuta kapela u čast svetog Jakova Markijskog, talijanskog franjevca, misionara, propovjednika i vikara Bosanske vikarije koji je u toj ulozi jedno vrijeme službovao upravo na Dinari. Naše planinarsko društvo startalo je sa samo desetak članova. Danas nas je više od 150 aktivnih u više sekcija. Posebno se ponosimo što smo izrasli u čuvare Dinare.

Kako ste u tome uspjeli?

– Napornim i samoprijegornim radom naših članova, ali i potporama ponajprije Općine Hrvace te brojnih pojedinaca, poduzeća i institucija. Glavna stožina našega rasta i stjecanja uloge koju imamo danas je planinarski dom "Sveti Jakov", izgrađen na sjeverozapadnom rubu Ravnog Vrdova, samo stotinjak metara udaljen od nekadašnje kapele sv. Jakova Markijskog, koju je zub vremena sravnio sa zemljom, a koju smo mi u potpunosti obnovili. Dom smo počeli graditi 2006. godine, a krajem studenoga dvije godine kasnije svečano smo ga otvorili, istina u nešto manjim gabaritima od današnjih.

Planinarski dom "Sveti Jakov" nije jedini objekt te vrste na Dinari?

– Naravno da nije. Na Dinari ima nekoliko planinarskih domova i puno veći broj planinarskih skloništa, ali je naš dom najveći, sadržajno najopremljeniji i cestovno najpristupačniji, iz dvaju smjerova. Upravo zahvaljujući cestovnoj infrastrukturi, čije su kolničke trake u najvećem dijelu prekrivene asfaltom, planinari ljubitelji Dinare prepoznali su stalnu dostupnost. Baš zato smo imenu doma pridodali neformalni naziv "Vrata Dinare" jer je postao bazno polazište za najveći broj posjetitelja ove planine.

Iz vaše priče o domu čovjek bi zaključio da pričate o hotelu?

– Evo podataka pa izvucite zaključak. Površina prizemlja je 230 metara četvornih. U prizemlju su smješteni kuhinja s pripadajućom ostavom, dnevni boravak koji je ujedno i blagovaonica, sanitarni čvorovi s tuševima i ured. Na katu površine 150 metara četvornih imamo četiri spavaonice s ukupno 24 kreveta i sanitarne čvorove. U visokom potkrovlju čija je površina također 150 kvadrata, skupno je ležište na kojemu, po potrebi, može prenoćiti još 40-50 odraslih osoba.

Dom u svim svojim prostorima ima centralno grijanje, električnu energiju osiguravano kombinacijom solarnih panela i akumulatorske stanice s pretvaračem, a za vodu koju dobivamo od kišnice s krova izgradili smo cisternu veće zapremine, i to ispod zemlje, tako da ne smrzava ni kada se temperature spuste do minus 15, 20 Celzijevih stupnjeva.

Uz dom imamo dva manja pomoćna objekta koji su u njegovoj funkciji. Do Ravnog Vrdova i doma može se doći asfaltnom cestom preko Bitelića, odnosno Grede. Kada napada veliki snijeg ta cesta preko Grede je teško prohodna, ali zato ostaje asfaltna cesta koja od Panja u Ruminu vodi do Dubovih vrata, a potom imamo makadamsku prometnicu koja povezuje Dubova vrata i Ravno Vrdovo.

Ni tih pristupnih prometnica nije bilo ranije?

– Za probijanje prometnih koridora zahvalni smo inženjeriji Hrvatske vojske. Probili su ih tijekom Domovinskog rata. Upravo na Dinari odvijalo se nekoliko najvažnijih oslobodilačkih akcija, a najpoznatije su "Zima ‘94." i "Oluja" u kojoj su konačno slomljeni i vojno poraženi srpski agresori. Po tome je Dinara zasluženo nazvana ključem hrvatskog oslobođenja.

Prije inženjerijskog probijanja tih najvažnijih putova, koje su Općina Hrvace i Hrvatske šume kasnije modernizirali, do Dinare su vodili samo stočarski uski putovi i staze. Na Vrdovu i cijeloj Dinari prije Domovinskog rata obitavali su samo stočari iz naselja ispod Dinare. Oni bi u rano proljeće odveli stoku na ispašu na planinska prostranstva i vraćali bi se u jesen. U to vrijeme na ovom dijelu Dinare bilo je više od 30 tisuća ovaca i na tisuće goveda i konja. Osim toga na oranicama su se sadili krumpiri koji su bili vrhunske kvalitete.

Sade li se danas i što je sa stočarstvom?

– Jedno vrijeme sadnja krumpira bila je potpuno zamrla, ali u posljednje vrijeme došlo je do obnavljanja. Sadi se manje nego nekada, ali raduje što broj proizvođača te vrste povrća raste. Što se stočarstva tiče odmah u poraću nekoliko vlasnika imalo je na desetine goveda, ali ta grana stočarstva ide prema gašenju. Nekoliko obitelji ima stada s ukupno oko dvije tisuće ovaca i to još uvijek egzistira.

U poraću su "izrasle" i vikendice?

– Na Vrdovu iz smjera Dubovih vrata podignuto je cijelo vikend-naselje sa 70 do 100 vikendica. Tu je uglavnom bila riječ o novogradnji. Na Ravnom Vrdovu je puno manje izgrađenih novih vikend-objekata, ali je zato najveći broj nekadašnjih staja preuređen u vikendice. Vlasnici vikendica na oba lokaliteta na Dinari su, u pravilu, svakoga vikenda.

Osim doma, vaša planinarska udruga u suradnji i uz pomoć drugih izgradila je još neke planinarske objekte?

– Sami smo uredili i označili više od 50 kilometara planinarskih staza. Još smo izgradili planinarska skloništa "Vjetar s Dinare" ispod Vještić gore te "Nulta točka" ispod Troglava, a kao nositelji zajedno s HGSS-om i "Dinaridima" izgradili smo sklonište "Rupe", kao i sklonište "Ledena kosa" koje je, nažalost, uništeno u požaru.

Kazali ste da se prije 20 godina prosječan broj posjetitelja Dinare na dnevnoj razini izražavao jednom znamenkom?

– Danas u jednom danu imamo više posjetitelja nego u početku tijekom cijele godine. Očekujemo još veću ekspanziju, naročito otkako je nedavno cijela Dinara očišćena od mina posijanih tijekom Domovinskog rata.

Tko su najčešći posjetitelji?

– Osim planinara, sve je više obitelji s djecom, skupinâ poslovnih ljudi koji izletima na Dinaru "bistre glavu" od svakodnevnih obveza, u stalnom je porastu broj biciklista, moto-krosera, izletnika na skvadovima i, tijekom sezone, jahača.

A turista?

– Imamo organizirane grupe izletnika pješaka, čak i umirovljenika, a stranci su uglavnom, uz osigurano vodstvo i sveukupnu logistiku, jahači, biciklisti i motociklisti.

Može li svaki posjetitelj Dinare računati na okrepu u domu "Sveti Jakov"?

– Svakako, ali uz prethodnu najavu. Najčešće pripremamo grah sa suhim svinjskim mesom ili kobasicama, a po narudžbi može se dobiti i sve ostalo.

Koliko posjetitelji ostaju na Dinari?

– Radi se najčešće o jednodnevnim, ali sve je više i dvodnevnih posjeta. Kroz jednodnevne posjete može se, pojedinačno, doći do vrhova Debelo brdo, Maglaj, Velika Duvjakuša i Troglav.

Vaše planinarsko društvo svake godine je i (su)organizator pohoda lokalitetima Dinare značajnim iz vremena Domovinskog rata?

– Tako je, svake godine organiziramo posjete Maglaju i Velikoj Duvjakuši, gdje se nalazi spomenik poginulim junacima "Puma", ali i značajnim borbenim lokalitetima iz oslobodilačkih akcija na Debelom brdu – "Zima ‘94.", "Ljeto ‘95." i "Oluja", i to ćemo sigurno njegovati i ubuduće.

Najava izgradnje reverzibilne hidroelektrane Vrdovo dovela bi do potapanja velikog dijela Ravnog Vrdova za potrebe gornjeg bazena. Kako gledate na to? Bi li jezero ugrozilo vaš planinarski dom i uništilo ga kao "Vrata Dinare"?

– Vjerujem da izgradnjom jezera ne bismo imali negativne posljedice već bismo svi skupa bili na dobiti. Najveći problem na Dinari je pomanjkanje vode. Zamislite da dobijemo veliko jezero s vodom iz jezera Peruća. Sam dom ne bi bio ugrožen. On bi bio udaljen od obale punog jezera više od 100 metara. Takvo jezero s čistom vodom donijelo bi novu dimenziju najvećem dijelu Dinare.

Od 2021. godine Dinara je proglašena Parkom prirode. Što se od tada promijenilo?

– Nije se promijenilo ništa. Ja osobno i moji kolege planinari nikakvu promjenu nismo osjetili. Bilo je samo nekoliko manjih zahvata koje je provodila udruga BIOM. Koliko pratim, još se nije formirala ustanova Parka niti je određeno gdje će biti njeno sjedište.

Tu se nadmeću Kijevo i Vrlika, odnosno Šibensko-kninska i Splitsko-dalmatinska županija. Bilo bi najbolje kada bi se za sjedište Parka prirode Dinara odredile Hrvace koje imaju sve materijalne i organizacijske uvjete i preko kojih je izgrađena najkvalitetnija cestovna infrastruktura za pristup Dinari, a kako sam više puta naglasio, naš planinarski dom "Sveti Jakov" izrastao je u vrata ove planinske ljepotice.

Za sve ovo što je PD "Sveti Jakov" napravio trebalo je podosta novca. Odakle ste ga pribavili?

– U kontinuitetu nas najviše pomaže Općina Hrvace. Imamo i sve veći broj donatora, manje u novcu, a više u materijalima. Najveći dio svih potrebnih radova obavili su članovi naše udruge i naši prijatelji. U posljednje vrijeme imamo značajnu potporu Hrvatskog planinarskog saveza koji je prihvatio kandidaturu naše udruge da u lipnju 2026. godine budemo domaćini plenarnog skupa planinara Hrvatske.

Kada je čelništvo HPS-a došlo u obilazak našega doma, ostali su bez riječi. Nisu vjerovali da na Dinari imamo takav objekt. Odmah su nam dali 25 tisuća eura za dodatno opremanje doma i skloništa radi stvaranja boljih uvjeta i veće sigurnosti. Ove godine dobili smo dodatnih 15 tisuća eura za nastavak ulaganja u dom i skloništa. I oni su prepoznali da je naš planinarski dom "Sveti Jakov" izrastao u "Vrata Dinare", a mi ćemo se truditi da tako bude i ubuduće – zaključio je Dražen Buljan.