Osim zmija što ono do prije koji dan i najavljenog povratka zime, izmigoljiše zajedno sa suncem i visokom dnevnom temperaturom, vele, neprimjerenom za ovo doba godine, iz brojnih škrapa, jama…, da ne dužim, iz kamenjem potavanjene Dalmatinske zagore, pa strah u kosti zadaše onim ljubiteljima prirode, odnosno beračima i skupljačima šparoga, bljušta i puževa, dodatno su "protrnuli" kada su čuli vijest da je negdje kod Imotskih Poljica viđen vuk.
I ne bilo kakav. Vučina brat bratu četrdesetak kila kako se nonšalantno prošetava preko Golog brda poviše Zagvozda pa sve doli naniže prema Poljicima.
Vele nije prvi put. I do sada se viđa na istom mjestu. Nema od toga dugo kada je na Osoju, lokalitetu između rečenih Poljica i Krstatica, nasrnuo na zagvoškog pastira Luku Bikića. Jedva je, govorio je tada, škapula glavu. Tada je, također, takva jedna oveća vučina "stegla" obruč oko njega i krava koje je čuvao. Mislio je tada, da će se predator povući kad ugleda čovika, međutim, njemu je očito bilo nešto drugo na pameti. Bože moj, glad ne bira.
Očito je naumio izmoriti i naposljetku se "mašiti" za plećku ili eventualno but slabije ili umornije krave. Da ne bi onog pasa, što je najprije pobiga kada je vidio svog divljeg srodnika, pa zatim skupio hrabrosti i ponovo se ubacio u "žrvanj", tko zna koliko bi vuk "obigrava" oko njih čekajući pravi trenutak.
Ovog puta, kaže Luka, onaj isti koji je vidio vuka, životinja koju je ugleda ležerno se kretala cestom. Definitivno nije to ona ista koja je prije dvi godine namjeravala "zaskočiti njega i njegovo stado.
– Bio je to vuk samotnjak. Često viđena životinja u ovom kraju. Istina, jedno duže vrijeme nije ih bilo. Ili nisu gladne ili zato što je sve manje stočara. Opametili se ljudi. Tko pametan može držati blago da bi hranio vukove. Ovaj moj bio je bome dobro uhranjen. Ugledao sam ga na udaljenosti od oko pedesetak metara. Moga sam dobro procijeniti da se definitivno radi o vuku, a ne kako sve više uspoređuju ove predatore s nekakvom čehoslovačkom pasminom pasa. Nažalost, nisam imao mobitel da ga snimim, al‘ da je bio kapitalac, bome je.
Nagleda sam se ja ovih životinja kroz svoj pastirski staž. Mastili su oni brke i s mojim kozama, konjima i magarcima, onda kada je tog pofalilo navalili na krave – priča nam Luka u dahu.
Prije su takvi susreti druge vrste ulijevali strah u kosti, bome danas mu je svejedno.
– Nemam više ni krava, ni koza ni magaraca, znači nema ni štete. Pa me, da ti iskreno kažem, nije briga ni za brojno stanje predatora u Imotskoj krajini – iskreno će Luka Bikić, kojeg baš ni noge više ne služe da se pentra po brdima, dodatno potkrepljujući svoju nezainteresiranost kako se za dva života nagledao tih slika izmrcvarenih životinja i sve učestalijih i krvoločnijih naleta biokovskih zvijeri prema nezaštićenim životinjama.
– Problem sa vukovima – govori Bikić – došao je do te mjere da zvijeri napadaju i divokoze. Iz tog se može iščitati kako su u jednom trenutku doslovno preplavili Biokovo, pa se eventualno u nedostatku hrane spuštali niz biokovske obronke koljući sve pred sobom. Za sada je tako. Manje ih je. Barem šta se tiče ovog kraja. Šta će biti kasnije, vidit ćemo uskoro – zaključio je ovaj nekada najpoznatiji stočar i pastir zagvoške općine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....