Bilo je to negdi početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ja, dite svega šest, sedam godina, onako, kradomice, bez znanja roditelja, zajedno s ostalom dicom iz sela, prvi put sam se "bacio" u Cetinu. Podveza sam oko pasa one dvi, kako su ih zvali, tikve vrgenjače, pa onako ko Strikan i Netijak iz Velog mista, lamata rukama i nogama ne bi li nekako uspostavio ravnotežu. Ko je smio doć na vodu bez da si pita ćaću ili mater?! Krvi bi ti se napili. Virovali su, bidni, da će te potopit kakvi vir i da se rijeka diže bez najave. A ako te odnese, neće te uvatit do Kraljevca podno Zadvarja – sjeća se sedamdesetogodišnji Ivan Šarić iz Trnbusa kod Omiša, svojih plivačkih početaka, kad je po prvi put zagazio u smaragdnu rijeku i do danas se od nje ne odmiče....
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....