Osim vrlo zanimljivih i brižno njegovanih običaja tijekom korizmenog vremena, poput procesije imotske Cvitnice s maslinovim grančicama ukrašenima “tičicama” od smokvine srčike – rada vrijednih ruku mnogih Imoćanki – te četvrt stoljeća organizacije jedinstvenog prikaza Živih slika Muke Isusove, Imoćani za sam blagdan Uskrsa imaju još jednu tradiciju kojoj se ne zna točna starost.
Prema kazivanju starijih Imoćana, ta tradicija datira više od stotinu godina, a možda i znatno dulje, kako navodi imotski kroničar Ante Čelan Gaganić. Riječ je o običaju koji je danas, nažalost, gotovo iščeznuo, uz tek poneki pokušaj oživljavanja u pojedinim starim imotskim obiteljima.
Djeca, ali i odrasli, s nestrpljenjem su iščekivali subotu uoči Uskrsa, kada bi majke, nakon pripreme sirnica i “garitula” (pletenih tijesta sa skuhanim i obojenim jajetom na vrhu – simbolom proljetnog ptičjeg gnijezda), započinjale s kuhanjem jaja. Djeca su ih potom bojala prirodnim putem – najčešće ljuskama kapule ili raznim travama – kako bi dobila različite boje i uzorke.
Vrijedan obrok
Nakon uskrsne mise, ulice, a osobito stari Betun u srcu grada, pretvarale su se u pravo malo natjecalište: tko će komu u tucanju jajima razbiti jaje.
“Jaja su tada bila vrlo vrijedna namirnica, osobito za siromašniju djecu. Tvrdo kuhano jaje često je značilo pravi obrok – od dva ili tri mogao se sastaviti i ručak”, prisjeća se Ante Čelan Gaganić.
Pravila igre bila su jasna i strogo su se poštovala. Ako bi se igralo vrhom jaja, tzv. “kljunom”, i protivnik je morao pristati na isti način. Zaobljeni dio zvao se “đota” i također se koristio u ravnopravnom odmjeravanju snaga. U slučaju neriješenog ishoda – primjerice, kada bi jedan razbio “kljun”, a drugi “đotu” – pobjednik bi se određivao igrom “par-nepar”.
Postojale su i složenije varijante, s dodatnim “fajtom” sa strane jaja. Sve su to bile, kako kaže Čelan, “fer borbe”, u kojima se pobjeđivalo s ponosom, a gubilo s tugom. Pobjednik bi za nagradu dobio protivničko jaje, ono koje je njegovo stuklo.
Posebno su se izdvajala mala, iznimno čvrsta jaja kokoši koje su Imoćani nazivali “karibaldini”, vjerojatno po talijanskom podrijetlu. S takvim jajima rijetko se tko htio tucati.
No, u Imotskom je postojao i drugačiji, domišljatiji – pa i pomalo varljivi – pristup ovom običaju. Prisjećanja na njega prenio je pokojni Branko Tomić iz stare imotske obitelji s Bazane.
Lekcija i uspomena
Naime, uoči Uskrsa tražila se tzv. “muljika” – mekani vapnenački kamen žućkaste boje, pogodan za oblikovanje. Najspretniji i najnestašniji mladići, farabuti, od njega bi izrađivali lažna jaja. Oblikovali bi ih, strugali jednostavnim alatom, bojili travama i premazivali uljem – toliko vjerno da ih je bilo gotovo nemoguće razlikovati od pravih.
Još su vještiji išli korak dalje: iglom bi pažljivo probušili pravo jaje, ispraznili ga, a potom kroz sitni otvor ulijevali razrijeđeni gips. Kada bi se stvrdnuo, jaje bi izvana ostajalo isto, a iznutra postajalo gotovo neuništivo.
S takvim “oružjem” ulazili bi u dvoboje s neiskusnijima. “Bila je to prava fešta od jaja”, prisjećaju se stariji, uz osmijeh i dozu nostalgije. Najčešće bi “stradavala” jaja najmlađih, a potom bi se “pohod” nastavljao i po drugim kvartovima.
Osvojena jaja dijelila su se među društvom ili čuvala za kasnije, a do večeri bi “pobjednici” bili siti i zadovoljni. Tek kasnije, kod kuće, djeca bi doznala da su prevarena – od roditelja, starije braće ili susjeda koji su i sami nekoć sudjelovali u takvim “podvizima”.
O tim se dogodovštinama pričalo još dugo – ljeti na kupanju u Modrom jezeru ili tijekom večernjih razgovora na ulicama. Za jedne je to bio trijumf, za druge dragocjena lekcija, a danas tek uspomena i povod za osmijeh.
“I danas su ti uskrsni događaji predmet šale i zafrkancije”, zaključuje Čelan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....