Toliko se toga događalo u rujnu, a šofer vremeplova je zastao, pišu nam...? Tretirali smo rođendane Vilsonu Džoniju, pa Branku Karačiću, prije toga golove Miše Krstičevića (zadnji Hajdukov na Starom placu) i Bore Primorca (prvi u Poljudu), pa malo zastali, katkad se plašimo da ne budemo dosadni...
E, ali vjerni čitatelji su nas nagnali: a „slučaj šišmiš”? Ni slova o njemu?! Pa evo, njjima za ljubav, prije 55 godina dogodio se, dakle, čuveni „slučaj šišmiš”, u rujnu 1970. godine na Starom placu kad je pao kao pokošen i iznesen na portantinama (nosilima, sjećate se tog splitskog izraza – portantine, op. a.) sudac Pavle Ristić iz Novog Sada.
Igrali su Hajduk i Beograd prvenstveni okršaj i bila je srijeda, radni dan, ali Stari plac je bio svejedno krcat, došli su navijači pozdraviti svoje ljubimce koji su taman za vikend slavili protiv Dinama u Maksimiru sa 1:0 golom Jerkovića. Miljenko Smoje je s te utakmice kao Mali marinko izvijestio „da je Juru bilo piturat u crno, mislili bi svi da je Pele”.
Pele je taman po treći put tog ljeta 1970. postao prvak svijeta Brazilom, a takva usporedba, da ga je bilo piturat u crno, bi li danas izgledala kao – rasizam!? Danas smo drugačije senzibilizirani i ne možeš ni crncu olako napisat da je crnac, nego se plašiš je li to rasizam, pa biraš nježne izraze.
Ajmo dalje, Jerković, dakle, kao friški Pele s Maksimira, pa Nadoveza Pere spli‘ski Pele trebali su novu pobjedu. Došao je Beograd na Stari plac, poznat i kao OFK i bilo je gusto, jer momčad u kojoj su ordinirali Slobodan Santrač i Ilija Petković bila je izuzetna, premda nikad prvak.
Kod stanja 2:2 u 54. minuti nakon duela Petkovića i Džonija i faula Petkovića, kapetan Hajduka Dragan Holcer prišao je sucu Ristiću da ga upozori kako gosti s beogradske Karaburme igraju preoštro.
U naelektriziranoj atmosferi, nervozi i zvižducima gdje je i sudac, bože moj, bio kriv što Hajduk ne pobjeđuje, nego se muči kontra borbenih „ofkovaca”, Pavle Ristić je odjednom pao kao pokošen, kao da ga je grom ubio.
Ispostavit će se tek naknadno da je udaren - kamenom, nedvojbeno. Zapravo odlomljenim komadom cementa sa skalina istočnog stajanja (nije još bilo istočne tribine, sagradit će se tek u lipnju 1971.)
Sudac je pao i nije davao znakove da bi se mogao pridignuti, a kamo li nastaviti utakmicu. Iznesen je na nosilima. Očevici će kasnije pričati kako ga je kamen udario u potiljak, ostavio krvavi trag, a sudac Ristić se što od udarca, a još više od straha – srušio na travu.
Utakmica je prekinuta, igrala se 54. minuta. Nije bilo odmah dokaza što je to udarilo suca, Holcer će mnogo kasnije i nama u intervjuu priznati kako je baš on taj odlomljeni komad cementa uzeo i hitnuo ga odmah, usred gužve, krišom sa strane, uz rub tribina.
A zašto je sudac pao?! U Hajdukovoj upravi složili su potom brzo priču da ga je najvjerojatnije udario – šišmiš u letu!? Držali su se toga kao pijan plota i „slučaj šišmiš” postane legenda!
Susret je prvotno registriran sa 3:0 za Beograd i tada nastaje prava uzbuna u gradu Splitu: demonstracije navijača bile su snažne, bunt po ulicama, ceh je platilo nekoliko automobila BG registracije, bačeni su u more. Tada je agencija Putnik kod Turističke palače imala rent a car vozila s beogradskim registracijama, a navijački revolt bio je dakako uperen protiv Fudbalskog saveza Jugoslavije. Kako se može donijeti odluka da bude 3:0 za Beograd bez borbe, kad se ne zna zašto je sudac pao? Udaren je, pogođen? A gdje su dokazi?
Politički, bilo je to doba „maspoka”, hrvatskog buđenja, u rujnu smo 1970. i uvelike se klicalo Hrvatskoj, Savki i Tripalu.
Splitski novinari pisali su o šišmišu gotovo unisono, jedino je Zdravko Reić, za Ekspres Politiku, tada kao njihov dopisnik javio kako se očito radi o kamenu. Jer, u prolazu mu je to potvrdio Ivica Hlevnjak Bukle:
- Vidi, Rejo, kamenom su i mene pogodili! – pokazivao je Hlevnjak svoj krvavi trag, u Hajdukovu Domu, odmah poslije prekinute utakmice.
Buklina izjava nije izašla u novinama, ali eksplicitna sumnja da je sudac pogođen kamenom – jest.
Tek mnogo kasnije, na Skupštini Hajduka dobit će i naš Rejo zadovoljštinu kad je Hajduk naknadno priznao da je sudac Pavle Ristić doista nastradao zbog kamena.
U prvom času priznati da se radi o kamenu nikome nije padalo na pamet. Jer, trebalo je bod spašavati. Rušilačke demonstracije po gradu i bunt protiv Srba (predsjednik FSJ-a bio je Dragoljub Kirćanski iz Zrenjanina, dakle SAP Vojvodina), bile su dobra podloga da diplomacija predsjednika
Tita Kirigina ishodi ukinuće 0:3 odluke, te da konačno rješenje bude – 2:2. Rezultat u trenutku prekida.
A što je bilo protiv svih propisa. Jer, utakmica da bi bila registrirana postignutim rezultatom u trenutku prekida treba biti odigrana najmanje 80 posto, dakle 72 minute. A nikako ne 54, to ne bi trebalo biti dovoljno. Tada je bilo takvo pravilo.
Međutim, propisi su stvoreni da se – izvrgnu, zar ne?! Kirigin je ishodio 2:2, OFK Beograd nitko ništa nije ni pitao, a sportsko-politički doista zapaljiva atmosfera u gradu pod Marjanom - utišala se. Što je bilo izuzetno bitno.
Morate znati, na stranu maspok i hrvatsko buđenje/proljeće, bilo je to doba druga Tita, Jugoslavije i proklamiranog bratstva - jedinstva...
Hajduk je na kraju dobio bod, automobili BG registracija opet su se mogli mirno parkirati uz Turističku palaču.
Te je sezone Hajduk postao prvak nakon 16 godina čekanja, a ostala je uspomena na „slučaj šišmiš” i „spretno zaslužen” važan bod, usprkos kamenom pogođenom sucu Pavlu Ristiću iz Novog Sada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....