Emotivno, često na rubu suza, Božidar Maljković dočekao je primanje u Kuću slave splitskog sporta, kao i „svoje” Jugoplastike, generacija iz sezona 1988/89 i 1989/90. Vratila su se i nakon svečanosti ponovno sjećanja, pa i na neke koji više nisu sa nama, Gorana Sobina, Zorana Sretenovića, fizioterapeuta Jože Blažiča...
- Bilo je veličanstveno. Naši sjajni rezultati su zasluga kolektiva, grupe ljudi koji su isto mislili i zajedno radili, ne samo na terenu nego i izvan njega. Hvala im svima. Neki nisu više danas među nama, ali mi svi znamo da su svi bili važni. Mi nismo imali nijednog čovjeka koji nije bio važan, ni u Upravi, ni na terenu. Da nismo imali jednog Sretenovića, ne bismo bili prvaci Europe. Ja to kažem! Da nismo imali Sobinka, nikad to ne bismo postigli što smo napravili, nikada ne bismo pobijedili Partizan u finalu prvenstva Jugoslavije – kazao je Maljković, prisjetio se finalne serije s Partizanom u ključnoj 1988. godini, kada je počela dominacija Žutih.
- Tada je Sobinko dao 31 poen, pa su oni rekli da mu je to rođendan. Onda im je u idućoj dao 29, i to Vladi Divcu, jednom od najboljih centara Europe.
Kakve uspomene u vama budi dolazak u Split?
- Budi ovo lijepa sjećanja. Jučer sam obišao Gripe, ovdje u Velikoj dvorani smo isto igrali. Stotinama puta sam ovuda prolazio, šetao na Rivi. Kako reče jedan Crnogorac, stari profesor tjelesnog odgoja: „Dijete se rodilo, treba ga nunati.” Tako je i s Jugoplastikom. Dijeca su se rodila. Rodila se strašna generacija, s Kukočem i Rađom. Taj tandem nije mogao dobiti nitko u Europi – kazao je Maljković.
Posebno je pričao emotivno o čistačicama, ali i pokojnom Slovencu Blažiču.
- O tim ženama govorim iz srca, to su žene koje su se nama radovale i patile, koje su nam skuhale tisuće čajeva. Da ne govorim o pokojnom Joži Blažiču, čovjeku koji nas je liječio. Meni je i život spasio. Izmiješao se kafetin s plavim kamenom kojim se šprica kapula (bakrov sulfat ili modra galica, nap.a.). Došlo je do toga da su minute su me dijelile od smrti. Hvala Joži. Kada sam čuo da umire, došao sam da se oprostim s njim u Ljubljani u kliničkom centru... Mi smo svi zajedno bili mašinerija u kojoj je svaki dio bio jako važan – naglasio je Maljković.
Glas je podrhtao kada je pričao o pokojnom Sobinu. Prisjetio se jedne anegdote, prije finala s Partizanom.
- Došla je čistačica Elena za mnom kada sam izišao iz dvorane, rekla mi je da Goran leži na stolu. Nikad nisam vidio duži stol, valjda je bio iz prošlog vijeka. A on onako dug, jak, težak. Leži i gleda u plafon. Došao sam do njega, pitam ga šta je, a on mi kaže: „Treneru, ja nikada nisam igrao finale. Bojim se.”. Da ga smirim, opustim, rekao sam mu: „Misliš li da se ja ne bojim, ni ja nikada nisam vodio finale. Ja se bojim više od tebe.” Onda sam mu rekao kako da igra protiv Divca. Ako je dalje od njega da odmah šutira. Imao je Sobin smrtni šut za tri poena, među boljima u klubu. Nisu samo Ivanović i Perasović. A ako mu priđe, neka ide kroz njega jer ima spore noge. Ako bismo radili anketu dvojice najboljih ljudi koje smo imali u klubu, to su njih dvojica, Zoran i Sobinko – kazao je Maljković.
Nažalost, najbolji ljudi nekako najčešće odlaze prvi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....