U jeku rata ‘veliki Dule‘ došao je do granice i rekao: ‘Nemam papire, ali želim Draženu na pogreb...‘

Godinama nije bio dobro, bubrezi su opasna stvar i Duško Vujošević je ulazio iz bitke u bitku. Bio je borac i nije se predavao, iako mu kao opoziciji svemu u što se pretvorila Srbija pod Aleksandrom Vučićem sigurno nije bilo lako i svakako se odražavalo i na njegovo zdravstveno stanje.

Međutim, i u tim posljednjim godinama bio je čovjek visprenog uma. Možda nije govorio engleski jezik, što ga je na trenerskom primjeru stajalo posla u CSKA-u, ali razgovarati s Duškom Vujoševićem bilo je bogatstvo za svakog sudionika te konverzacije. Najmanje za njega, jer takvi su posebni ljudi.

Vujošević se rodio u Podgorici, bio je Jugoslaven u pravom smislu svega što je to nekada predstavljalo, a samim time je i logično da je postao predsjednik Jugoslavenskog društva Partizan i na toj poziciji je bio od 2011. do 2015. Te 2015. Nebojša Čović, njegov veliki protivnik iz Zvezde, dokopao se ozbiljne moći, pa je Vujošević morao iz Partizana, iz Beograda, iz "takve" Srbije, koju je doživljavao kao svoju državu, iako je uvijek govorio da je Crnogorac. Ostao je ipak vječni sinonim za Partizan, a iako je Željko Obradović na klupi donio naslov prvaka Europe 1992. godine i premda je Obradović posljednjih sezona napravio od Partizana ozbiljnu europsku instituciju, barem do ove sezone, nekako će ime Duleta Vujoševića i njegov doprinos, "časovima ljubavi", kako je znao nazivati utakmice svog kluba uz kulisu krcatog Pionira, ostati kao vječna uspomena, pišu Sportske novosti.

Sa 17 je godina postao trener i ostao je upisan kao tvorac nekih od najvećih karijera ovoga sporta. Kad mu je bilo samo 28 godina, postao je seniorski trener Partizana. U kojemu je vodio i Obradovića (samo godinu dana mlađeg!), ali i Žarka Paspalja, Gorana Grbovića, kao i klince Vladu Divca, Sašu Đorđevića i Predraga Danilovića. I osvojio je naslov prvaka, izbacivši u polufinalu Maljkovićevu veliku Jugoplastiku u stvaranju, a onda i u finalu Zvezdu, koja je prije toga neočekivano sredila Cibonu s Draženom Petrovićem.

Kao prvak, igrao je tadašnji Kup prvaka i stigao je s njim do Genka, do Final Foura. Bilo je to između dva naslova prvaka Europe Cibone i tri naslova prvaka Jugoplastike. Ratne devedesete proveo je između poslova u Srbiji (vodio je i Zvezdu u sezoni 1991./92.!) te nekoliko talijanskih adresa.

Na jednoj od njih, tada kao trener Brescie, zatekla ga je u lipnju 1993. i smrt Dražena Petrovića. Iako je bio rat, premda mu kao državljaninu onoga što je ostalo od Jugoslavije nije bilo lako ući u Hrvatsku, dovezao se automobilom do granice, parkirao ga i kazao carinicima tko je i da nema papire, ali da mora otići Draženu na pogreb...

U novom vijeku, do 2015. godine, vodio je, uz avanturu u Moskvi, Partizan. S njime je dominirao u ABA ligi, bio je i izbornik reprezentacije Srbije na EuroBasketu 2003. godine, a s Partizanom je i 2010. zaigrao na Final Fouru, posljednjem za bilo koji klub s ovih prostora do danas. Vodio je i Crnu Goru i BiH, bio je u Limogesu, a već načet bolešću kao zadnji klub ostat će mu upisan Cluj, u kojemu je radio s Andrijom Stipanovićem i Karlom Žganecom.

Kazali smo već kako je bio trener-učitelj. Sa živopisnim metodama u kojima je odgajao igrače i kao košarkaše, ali i kao ljude. Imao je vikendicu u Budvi, u koju je slao na tjedan dana, jer toliko su imali slobodno preko ljeta, svoje pulene. Morali su se u određeno vrijeme javljati na fiksni telefon, kako ne bi noćarili. Ali imali su zadatak. U tih tjedan dana košarka je bila u drugom planu, ali je svakom od tih igrača davao knjigu koju su morali za vrijeme odmora pročitati. Po povratku u Beograd ih je ispitivao...

Ili, imao je ključeve od svih stanova igrača koji su bili u Partizanu. Jedne večeri, ide priča, Bogdan Bogdanović, današnji srpski kapetan, izašao je u provod i u neko se doba noći vraćao u stan. Ali nije bio sam, nego je doveo djevojku sa sobom. Onako, da ne spava sam. Kad je otključao vrata, shvatio je da u dnevnom boravku sjedi trener Dule i čeka ga.

Imao je Dule Vujošević dosta prijatelja u Hrvatskoj, a jedan od onih s kojima je bio najbliži jest Danko Cvjetićanin. Kojega je trenirao još kao klinca u omladinskom pogonu Partizana. I naučio ga je što je to košarka. Danko je, saznavši vijest iz Beograda, bio utučen, ali se prisjetio...

– Dule je obilježio moj život i karijeru. Riječ je o čovjeku koji je bio potpuno posvećen košarci. Bio je nevjerojatan fanatik. Strahovito je bio opterećen radom i disciplinom, beskompromisan u odgoju igrača, a sve je išlo do te mjere da one igrače za koje je smatrao da ne vole košarku stavlja u drugi plan ili ih eliminira. Zakazivao je treninge u šest ujutro, recimo, a tko ne bi došao, više nije bio u momčadi. Svakom od nas usadio je u glavu ideju kako je košarka najvažnija i da se u njoj do svih postignuća dolazi samo radom. Ta posvećenost košarci bila je nevjerojatna – prisjeća se Danko, koji je iz Partizana stigao u Cibonu i s njom postao prvak Europe.

Bila je to Draženova Cibona, ali Danko je izvukao ovu poruku.

– To što je meni usadio Dule, to je Dražen imao u sebi. Jedini on.

Sjetio se Danko i nekih detalja vezanih uz Vujoševićev rad.

– Bio je jako mlad kad je preuzeo seniore Partizana, nakon što je godinama radio s mlađim selekcijama. Posjedovao je ogromnu kolekciju ispisanih treninga, svojih razmišljanja, tisuća vježbi za svaki košarkaški element iz kojih je birao najbolje za edukaciju...

Bio je i zahtjevan trener, ajmo to tako nazvati.

– Ali nikada nije dao na svoje igrače. Jednom smo trenirali kao klinci na Kalemegdanu i povrh terena, na nekih pedeset metara od nas, skupila se ekipa huligana i počela nas zafrkavati. Dule nam je dao da šutiramo, uzeo usput neki štap i popeo se gore te sam krenuo na huligane ne bi li se obračunao s njima.

Danko nikada neće zaboraviti...

– Ona moja čuvena finta po kojoj me pamte bila je finta koju me je naučio Dule Vujošević. Kasnije, kad bismo se čuli, s obzirom na to da sam godinama bio skaut NBA klubova, pitao me uvijek o nekom novitetu, nekoj novoj vježbi iz NBA lige.

Druga strana Duleta Vujoševića, shvatili ste već i po knjigama, bila je umjetnost. Gutao je knjige, a u svom stanu posjedovao je iznimnu kolekciju slika.

– Nebrojeno me puta zvao i naručivao iz zagrebačkih knjižara neke knjige do kojih nije uspijevao doći u Beogradu. Jednom je tako naručivao knjigu od jednog francuskog redatelja, kazao mi je kako je to važna knjiga za psihologiju. Kako je taj redatelj znao na pozornici razne egocentrike povezati u zajedničku ideju. I tu je tražio neka rješenja za košarku. Volio bih kad bi netko od naših mladih trenera imao toliku posvećenost kakvu je imao Dule Vujošević. I da, prema nama je uvijek bio blagonaklon. Uvijek se raspitivao što je novoga u Ciboni, reprezentaciji, našim igračima...

Bio je poseban. Jedan od onih čija je ostavština puno važnija za ovaj sport od riznice trofeja. Svaki život koji je promijenio, a bilo ih je mnogo, veći je trofej od svakog onoga u vitrinama.

Na kraju puta bio je opozicija. Znao je da mnogo toga ne valja i bio je jedan od onih koji nije želio šutjeti.