Umro je šjor Ante Duplančić, moj dragi susid s Bačvica. Bili smo povezani višestruko, bio je uvaženi stariji kolega novinar u redakciji Slobodne i Nedjeljne Dalmacije, pa vrhunski nogometni sudac, najčešće međašnji na ondašnjoj yu-prvoj ligi i najdraži pomoćnik neponovljivog Stipe Glavine. Kod Ante si zna da će uvik i svaki put bit pošteno, pa kud puklo da puklo, i Stipe je to silno cijenio.
Bio je i tajnik RNK Split i sretali smo se na zajedničkom poslu izvještavanja iz Parka skojevaca, današnjeg Parka mladeži, da ne spominjemo radosna sijela kad bi se priređivao turnir omladine/mladeži Prvi splitski partizanski odred.
Bio je i "bijeli" i "crveni", junior Hajduka i turistički vodič i pjesnik i pisac knjiga.
Bio je autor knjige "Splićani na didovini", gdje je napisao i storiju o dijelu moje obitelji, o Brajevićima na Peristilu iz Krešimirove ulice.
Bio je napokon otac Blaža, moga dragog kolege i prijatelja novinara, i dida Ante i Mateja, a Matej je, kako to život piše romane, najbolji prijatelj moga sina Slavena ili Slavka, i eno ih u Zagrebu uspješno studiraju. Šta je splitsko dite bez Zagreba...
Šjor Ante je bio veliki erudit, naslonjen na francuski jezik, povijest svega i svačega bila mu je u malom prstu, znanje nepresušno, a najbolje su bile batude o starom fuzbalu barba Luke kakvog više nema i nikad neće ni bit.
Istini za volju, meni je bio najdraži kao pisac stihova pjesme "Picaferaj" Zdenka Runjića u izvedbi Olivera Dragojevića i tolikima sam se pravio važan da ih pitam, a oni nisu znali, "ko je to napisa ‘Picaferaja‘"?!
U većini slučajeva nisu znali i kad bih rekao da je to nogometni sudac Ante Duplančić, ostali bi – paf.
A kasnije je Blaž na tu temu o svome ocu znao reći:
– A moj Slavene, koliko on pjesama još ima doma, ali nakon tog nastupa na Splitskom festivalu 1967. godine nikad ih nikome nije tija dat. Ostale su zauvik u škafetinu...
Možda ih sad Blaž pronađe i izvadi, u ovom tužnom času, kad dobrog oca Antu ne mora pitat za dozvolu.
Kulturnjaci će se biranim riječima oprostiti od šjor Ante, a nama ostaje ovaj zapis iz osobnog kuta, uspomena da nam s kantuna Gupčeve i Bijankinijeve, odnosno Klarine ulice, nadomak salbuna/pijeska Bačvica, sa šjor Antom odlazi dio iskonske splićanistike. Duplančić o‘ kolina s kojim se o koječemu moglo divanit i štošta naučit.
Ostaje i žal zašto nismo više vremena proveli s njim. Zaustavio bi nas kod Berekina ili Arthura (danas Monty Python) gdje bi ispijao jutarnju kavu i rado zapodjenuo ćakulu. Prošlo bi vrimena i uvatila bi nas priša, čeka sastanak u redakciji...
– Nastavit ćemo drugi put, šjor Ante...
A najčešće bismo se do tog idućeg puta načekali. Željan ćakule, ostao je prikraćen da mu posvetimo puno više vremena i, znate kako to biva, sad gorko žalimo zbog toga.
Adio, šjor Ante. Možda gore na nebu bude više vremena za taj naš nikad do kraja ispričani drugi put.
Otiša je Picaferaj, Križevom kalom, škripju mu stare, žute postole...
A nama ga je tako žao, tako silno žao, pa šta da je u 87., ka da nije moga još malo potegnit, vrimena produžit.
Veliki bokun starog, predivnog Splita odlazi nam u nepovrat i never more, nikad više...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....