Split će i ove veljače ugostiti trkače sa svih strana svijeta na 26. izdanju Splitskog maratona. Među njima bit će i skupina trkača iz Njemačke, već dobro poznata splitskoj publici, koju u grad pod Marjanom dovodi Klaus Erben. Riječ je o Nijemcu hrvatskih korijena, koji je zaslužan za to što Splitski maraton već nekoliko godina ima i svoju stalnu njemačku ekipu.
– Ovaj put samo četiri trkača iz našeg kluba United Runners of Pfalz dolaze u Split budući da ove godine idemo trčati i u Dubrovnik, pa je bilo teško uskladiti oboje – otkrio nam je Klaus, koji će ove godine, nažalost, također propustiti Splitski maraton jer i on putuje u Dubrovnik.
U Split ste prvi put došli 2020. godine, kad je održan prvi puni maraton. Kako je došlo do toga?
– U medijima sam vidio da se u Splitu organizira prvi puni maraton, a kako nikad prije nisam bio ni na jednoj utrci u Hrvatskoj, odlučio sam se prijaviti. Kontaktirao sam ljude iz organizacije Splitskog maratona, koji su mi otkrili kako to mogu napraviti i dali nekoliko savjeta. Zatim mi je sinula ideja da predložim prijateljima iz svoga kluba da pođu sa mnom jer ni oni nikad nisu trčali u Hrvatskoj, i na kraju se čak njih 18 prijavilo.
Jeste li ih morali mnogo nagovarati?
– Nije bilo baš teško. Neki su već prije boravili u Hrvatskoj na ljetovanju, a većinu sam privukao fotografijama i snimkama sa svojih posjeta.
Od toga je prošlo već šest godina. Što vam oni kažu kakvo je njihovo iskustvo iz Splita?
– Oni su oduševljeni, mislim da to najbolje pokazuje činjenica da svake godine ponovno dolazimo u Split. Jako im se svidjela naša gostoljubivost i kako su dobro primljeni. Svake godine nastupamo u našim zelenim dresovima, pa nas ljudi već i prepoznaju, ha-ha. Također, sviđa im se naša hrana, more, klima... Ma sve ih je oduševilo – iskreno će nam Klaus, koji se trčanjem počeo baviti iz gušta 2008. godine.
– U mome klubu ima članova koji treniraju gotovo profesionalno. Neki od njih tjedno pretrče i više od 50 kilometara, drže se strogih režima prehrane i pomno prate svaki trening. Ja, pak, više trčim opušteno, iz zabave. Najdraže mi je zadovoljstvo koje osjetiš tijekom druženja s prijateljima nakon treninga. Nizak sam i imam kratke noge, pa znam da nikad neću biti najbrži, već mi je bitno samo da uspijem doći do cilja.
I koliko ste maratona dosad završili?
– Istrčao sam pet maratona i mnogo manjih utrka i polumaratona diljem svijeta. Moja maratonska karijera završena je s maratonom u New Yorku prošle godine. Sad trčim samo ove rekreacijske utrke i po koji polumaraton. No zato sad idem na hyrox, što je kombinacija trčanja i vježbi snage.
Onda ste u sjajnoj formi?
– Ma meni je, kako sam već rekao, to više iz zabave. Moji kolege su izbacili alkohol i slatkiše i hrane se zdravo. Ja nisam taj đir, ha-ha. Da pazim na prehranu i trening kao moji prijatelji, mogao bih sve to odraditi još bolje i brže – priznaje Klaus.
Maknuli smo se zatim malo od trčanja i dotaknuli njegovih hrvatskih korijena. Klausova majka, naime, rođena je u Slavoniji, a u Dalmaciji se udala za Nijemca. No dvije godine nakon njegova rođenja roditelji su mu se razveli pa ga je majka odvela sa sobom. Odrastao je u Planom kod Trogira, gdje je završio osnovnu školu, a u Splitu srednju trgovačku. Nakon rata vratio se u Njemačku, gdje danas živi u Frankenthalu, u pokrajini Rheinland-Pfalz, nedaleko od Mannheima.
– Srce me vuče prema Hrvatskoj i uvijek se vratim tamo kad god uhvatim vremena. Svako ljeto sa suprugom i sinom dolazim na odmor. Tu su mi majka, sestra i cijela rodbina. Kad smo igrali protiv Islanda za broncu, srce mi je tako jako tuklo, a nakon pobjede ispalio sam vatromet. Čast mi je da sam Hrvat. Uvijek trčim s hrvatskom kapom na glavi, a po jednu će sad dobiti i svi moji prijatelji koji budu trčali u Dubrovniku.
Našim jezikom se još jako dobro služite, iako već dugo ne živite u Hrvatskoj.
– To mi je drago čuti jer imam dojam da sam zaboravio dosta riječi. Ovdje nemam s kim razgovarati na hrvatskome, pa jezik ne koristim tako često. No redovito pratim naše medije, televiziju, kao i Hajduka, naravno. Za Hajduk se živi.
Spomenuli ste sina, jeste li i na njega prenijeli ljubav prema Hrvatskoj?
– On ima 19 godina i zove se Niko. Ime je dobio po Niki Kovaču, koji je tada bio aktivan. Hrvatska je i njemu jako važna i na prvom mjestu. Jezik, pak, razumije, ali ga ne želi govoriti – kazao nam je Klaus, pa za kraj otkrio kako jedva čeka povratak kući.
– Svi me u mom susjedstvu znaju kao šašavog Hrvata, a čak sam i svoja garažna vrata obojio u crveno-bijelu šahovnicu. Imam dvojno državljanstvo, ali Hrvatska je moja domovina i jedva čekam vratiti se kad budem u penziji – zaključio je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....