Šta ti je Švabo... Ne kaže se bez veze, tek tako. Osjetili su to Brazilci na svojoj koži 2014. godine. I to kako... Često se ponavlja frazetina o tome kako se povijest ponavlja. Vrati se, kažu, uvijek, iznova. Zavrti se krug i eto opet – bilo dobro, bilo loše. A Brazilu se te večeri 8. srpnja ponovila katastrofa.
Teško je reći koja je veća jer ona prva je daleko. Davno se zbila, na Svjetskom prvenstvu 1950., a živućih svjedoka sve je manje. Interneta bilo nije, pa da se o tome moglo naveliko raspredati. Ali oni što bili i doživjeli Maracanazo posvjedočili su o „nogometnom smaku svijeta”. Bilo je to finale Mundijala kojemu je upravo Brazil bio domaćin. Sve je bilo spremno za veliko slavlje.
Domaći teren, protivnik je bio Urugvaj. A na tribinama Maracane, Bog zna kako, natiskalo se 175.000 ljudi. Neke procjene kažu da ih je bilo i 200.000. Danas je to nemoguće, nezamislivo, zbog sigurnosnih razloga. Ali prije? Ma ‘ko te pita... Ekipa, samo upadajte unutra. I eto pozornice. Skoro 200.000 ljudi na tribinama, milijuni gledaju, domaći teren i samo jedno očekivanje. Brazil mora biti prvak!
Bilo je to peto svjetsko prvenstvo uopće, a Brazilci prije toga nisu bili na krovu svijeta. Njihova čuvena nogometna čarolija radila je savršeno sve do finala. A onda kada je najviše trebala – nije je bilo. Urugvaj je pobijedio s 2:1 i izazvao kolektivnu depresiju u narodu.
A isto (ili možda gore?) dogodilo se te 2014. Taj put igrala se skalina niže. Bilo je to polufinale protiv Njemačke. Samo utakmica ih je dijelila od finala i mogućeg novog naslova svjetskih prvaka. Skupili su ih od te 1950. čak pet što je i dalje rekord. Najbolji na svijetu bili su 1958., 1962., 1970., 1994. i posljednji put 2002. godine.
Misija za narod
Za njihove pojmove 12 godina bez titule nije malo. Fama u tom narodu je nogometna superiornost. „Jogo bonito” je nepobjediv, nema mu premca. Brazilci se rađaju s balunom u nogama. Ulicama i favelama danonoćno nabijaju loptu. U patikama ili bosi, nije važno. Nogomet im je u krvi. I morali su (opet) biti prvi. Pogotovo kada si domaćin i došao si dvije skaline od kraja.
U dvoboj s Nijemcima ušli su, mora se priznati, dobrano oslabljeni. Njihov tada najbolji igrač Neymar, bile su mu 22 godine, teško se ozlijedio u četvrtfinalu protiv Kolumbije. Juan Camilo Zuniga krvnički mu je uletio koljenom u leđa što bi za svakoga bio kraj turnira, a kako tek ne bi za ionako „staklenog” Neymara.
Strahovala je nacija, pribojavala se. S razlogom, pokazalo se. Bijes i očaj uoči polufinala pretvorili su se u opću mobilizaciju. Nacionalne zastave zamijenili su Neymarovi dresovi kojima se prkosno i ponosno mahalo. Nosili su se i prodavali na sve strane. Izbornik Luis Felipe Scolari uoči utakmice pričao je o „misiji za narod”. Brazilci su bili nabijeni emocijama. I to kojekakvim – potrebnim i nepotrebnim.
A s druge strane? Hladni Nijemci. Dok su se Brazilci ložili, Joachim Low nije samo kopao nos već je svoje momke pripremao taktički i psihološki. Znali su kako iskoristiti svaku slabost. A krv su nanjušili odmah. Brazil je u dvoboj ušao nervozno. Svaki igrač kao da je imao još 20 kila na leđima. Pritisak je bio golem. A domaći su u takvom ozračju jednostavno morali puknuti. Bilo je pitanje vremena.
A to se vrijeme ipak dogodilo prije nego što su se nadali. Već u 11. minuti Nijemci su poveli preko Thomasa Mullera. I ajde, gol zaostatka dao bi se nadoknaditi, ali ono što je uslijedilo nije viđeno nikada prije na svjetskim prvenstvima. A teško će se ikada ponoviti. Sjećate se, zar ne? U samo šest minuta Njemačka je zabila četiri gola!
Rešetali su redom: u 23. Miroslav Klose, u 24. Toni Kroos, u 26. opet Kroos, u 29. Sami Khedira. Pet golova u manje od pola sata igre, četiri u šest minuta. Neviđeni potop! U očaju su bili domaćini, ali ne samo igrači i navijači. Šokirani su, čini se, bili i snimatelji, producenti, ma svi... Umjesto događaja na terenu, kamere su samo „nišanile” po tribinama. Nastalo je tada more kadrova koji su preplavili medije i društvene mreže. Starci i djeca plaču, navijači u očaju.
Rupe u sustavu
Šok je bio toliki da čak i Nijemci nakon petog gola više nisu slavili. Tješili su shrvane domaćine koji nisu mogli vjerovati što se događa. Do kraja je Andre Schürrle zabio još dva pogotka, a tek je Oscar u 90. minuti uspio postići počasni gol za Brazil, ako se on tako uopće može nazvati.
I dan – danas je nevjerojatno kako se takva momčad uspjela raspasti. Bio je to brazilski All-star sačinjen redom od igrača koji su bili nositelji igre u najvećim europskim klubovima. Evo sastava, sve ih znate: Julio Cesar, Maicon, David Luiz, Dante, Marcelo, Luiz Gustavo, Fernandinho, Hulk, Oscar, Bernard, Fred. Ali nasuprot su stajali hladni i neumoljivi Nijemci: Neuer, Lahm, Boateng, Hummels, Höwedes, Khedira, Schweinsteiger, Muller, Kroos, Özil, Klose.
Za očekivati je bilo kako su nakon ovakve povijesne katastrofe uslijedile naslovnice u stilu „strave i užasa”. Da, bilo ih je. Ali na koncu to nije otišlo predaleko. Štoviše, svi su se na koncu potrudili utješiti Brazilce koji su se mjesecima oporavljali od ove traume.
U samo 90 minuta sve je palo u vodu. Čitava dotadašnja povijest. Mit o nepobjedivosti, nogometnoj superiornosti, tehničkoj genijalnosti... Sve je nestalo preko noći. Nijemci su otvorili ogromne rupe u sustavu, organizaciji, disciplini. Godina 2002. i danas je zadnja u kojoj se Brazil popeo na krov svijeta.
U Njemačkoj su 2006. ispali u četvrtfinalu, baš kao i u Južnoafričkoj Republici 2010. Pred svojim su navijačima 2014. na kraju završili na četvrtom mjestu. Nakon šoka i nevjerice nisu smogli snage u utakmici za treće mjestu u kojoj ih je svladala Nizozemska s 3:0. U Rusiji 2018. također nisu mogli dalje od četvrtfinala, baš kao ni u Katru gdje su naletjeli na Hrvatsku. Dakle, izuzev domaćinstva 2014. Brazilci od 2002. ne mogu dalje od četvrtfinala.
Bez zadrške se, stoga, može reći da su i dalje u najgorem razdoblju u svojoj povijesti. Generacija Ronalda, Ronaldinha, Kake, Rivalda, Roberta Carlosa i društva bila je posljednja šampionska. Europljani su se probudili nakon toga, pa su tako redom Italija, Španjolska, Njemačka i Francuska postali svjetski prvaci, sve dok se na posljednjem Mundijalu u Katru najvrjedniji trofej nije vratio u Južnu Ameriku, ali u Argentinu.
Ostale priče iz našeg serijala "Odbrojavanje do SP-a" pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....