Blanka Vlašić sasvim osobno za Slobodnu: ‘To razdoblje mi je bilo jako teško, nikad to nisam krila. Vjera mi je pomogla‘

Ljeto, neparna ili parna godina, nebitno, ali svi su uz ‘male ekrane‘ te napeto iščekuju sportske minute na programu. Niti je Euro, ni Mundijal, nisu ni Olimpijske igre, već tamo neko obično kolo Dijamantne lige! Čeka se Blanka, a atletika se prati svaki tjedan, kao da je HNL...

Nevjerojatne su bile te godine, počevši negdje od 2007. kad smo svi s nestrpljenjem čekali uzbuđenja koja je donosio skok u vis. Znali smo koliko je ‘puno‘ ili ‘malo‘. Ma da se razumijemo, sve je to nama bilo puno i previše, nevjerojatno, ali upućeni smo bili koje visine iznad letvice će biti dovoljne za medalju, a koje ne.

- To je bilo jedno posebno razdoblje od nekoliko godina kad su ljudi stvarno pratili svaku Dijamantnu ligu. Znali su što je dva metra, a što 1.90. Bili su educirani zbog toga što im je bilo stalo – počela je Blanka Vlašić, naša proslavljena atletičarka, koja je nastavila:

- Ne znam što se dogodilo i zašto je to bilo tako, ali za mene je sport zbog toga postao puno više od preskakanja letvice. Pretpostavljam da su ljudi reagirali na emociju koju sam prikazivala, jer još dok sam bila dijete, nisam mogla skrivati kako se osjećam. Uvijek savjetujem ostalim sportašima da komuniciraju s publikom, jer ljudi to vole. Žele vidjeti vašu priču, pored samog nastupa.

Skok u vis je sam po sebi vrlo atraktivan, sigurno je bilo nešto i do discipline?

- Svakako, jer skok u vis je poprilično napet, zanimljiv, atraktivan i egzaktan. Letvica padne ili ostane. Mama mi je pričala da kad bi skakala, ne bi nikog bilo na ulici, meni je to bilo fascinantno. Svi su znali komentirati natjecanje, bili su u toku. Ponekad sam poželjela biti ‘muha na zidu‘, da vidim kako je to izgledalo, ha-ha. Kad bi se vratila, samo bi čula komentare, ljudi bi mi prepričavali kako su gledali. Koliko njih je reklo da su molili za mene, a meni je sve to bilo jako drago, jer to je bit svega – Probuditi emociju u ljudima.