Stara je narodna da su se ratovi vodili zbog novca i žena. Ili je cilj bio ekonomski ili materijalan ili, pak, neka fatalna žena. Ali...
... ali ne uvijek. Nije pravilo. Jednom se ratovalo i zbog nogometa. Bio je to pravi rat. Nije to bilo koškanje ili tučnjava na terenu, tribinama ili na ulicama, već pravi pravcati rat oružjem. Avioni, pješadija, mrtvi na sve strane, a sve zbog nogometa.
Dogodilo se to 1969. godine. U biti, nogomet je bio samo okidač sukoba koji je iz drugih, nenogometnih razloga, trajao od prije. I kulminirao dvjema kvalifikacijskim utakmicama Salvadora i Hondurasa za odlazak na Svjetsko prvenstvo 1970. godine u Meksiku. Poput bombe s koje je netko skinuo osigurač...
Rat oružjem se, doduše, nije dogodio za vrijeme tih dviju utakmica, već mjesec dana poslije i trajao je samo četiri dana. Zbog toga ga jedni zovu "Stosatni rat", a drugi "Nogometni rat", jer su utakmice bile okidač za ono što će se dogoditi poslije njih.
No, pravi uzroci bili su gospodarski i socijalni problemi, salvadorska imigracija i zemljišna reforma u Hondurasu.
Otimanje zemlje
Iako je Honduras površinom pet puta veći od Salvadora, potonjih je te 1969. godine bilo puno više (3,7 milijuna naspram 2,6 milijuna). Mali Salvador bio je prenaseljen, pa su Salvadorci počeli masovno emigrirati u komodniji susjedni Honduras. Te 1969. godine već ih je bilo 300.000 i činili su čak 20 posto populacije u Hondurasu.
Naravno, to se nije svidjelo bogatoj kasti Hondurasa, prvenstveno bogatim zemljoposjednicima, pa je vlada donijela zakon o agrarnoj reformi oduzimajući zemlju Salvadorcima. Shodno zakonu, preoteli su većinu zemalja, doduše ilegalno okupiranih od strane salvadorskih imigranata, te ih preraspodijelili rođenim Hondurašanima.
Otimačina zemalja je rađena neselektivno i stvarala je velike probleme mješovitim, honduraško-salvadorskim bračnim parovima, ali i salvadorskim radnicima, koji su masovno protjerivani iz zemlje.
Teror honduraške države prema salvadorskim imigrantima doveo je do porasta napetosti između susjednih zemalja. Tenzije su nabubrile, a kao okidač su došle dvije kvalifikacijske utakmice za Mundijal 1970. godine.
Prvu u Hondurasu, 8. lipnja u glavnom gradu Tegucigalpi, domaćin je dobio 1:0, golom u 89. minuti. Tu je već došlo do manjih sukoba među navijačima, ali tipičnih za utakmice susjeda, ništa više od toga.
Uzvrat u San Salvadoru tjedan dana poslije (15. lipnja), uvjerljivih 3:0 za domaćina. No, utakmicu je obilježilo nasilje. Igrači Hondurasa trpjeli su zlostavljanje od Salvadoraca koji su ih napali u hotelu te bacali na njih jaja i mrtve štakore. Navijači Hondurasa brutalno su fizički napadani na stadionu, a Salvadorci su se otvoreno izrugivali honduraškoj himni i zastavi.
"Moji igrači sretni su što su izgubili utakmicu i živi se vratili kući", rekao je tada izbornik Hondurasa Mario Griffin.
Salvador je, ukupno gledajući dvije utakmice, bio bolji u golovima (3:1), međutim, tada je vrijedilo pravilo bodova, a tu su protivnici bili poravnati s po jednom pobjedom. Morala se igrati treća utakmica, majstorica, 27. lipnja u Mexico Cityju, gradu u kojemu će se, eto kako nas život vrti ukrug, za dvadesetak dana svečano otvoriti ovogodišnje Svjetsko nogometno prvenstvo.
Salvadorci su slavili u produžetku (3:2), potom u dodatnim kvalifikacijama eliminirali i Haiti, te se plasirali na Mundijal.
‘Nogometni rat‘
No, posljednja utakmica Salvadoraca i Honduršana ostala je značajnija po svojim političkim implikacijama nego sportskim, te se često spominje kao prvi "ratni sukob" između dviju zemalja, koji će kulminirati niti mjesec dana kasnije.
Na dan te treće utakmice Salvador je raskinuo sve diplomatske odnose s Hondurasom, navodeći kako je više od deset tisuća Salvadoraca bilo prisiljeno napustiti Honduras između druge i treće utakmice, te kako honduraške vlasti ignoriraju zločine koji se događaju prema njihovim državljanima.
Nogometaši su "ratovali" za svoje države, a cjelokupna atmosfera na terenu i na tribinama potakla je poljskog novinara Ryszarda Kapuscinskog da sukob nazove "Nogometni rat" iako dvije države u tom trenutku još uvijek nisu ratovale.
No, vojska Salvadora će već 14. srpnja, dakle 17 dana poslije, napasti Honduras i izvršiti invaziju na tu državu. Prvi napad je išao iz zraka, zrakoplovstvo Salvadora bombardiralo je strateške ciljeve, prije svega zračnu luku Toncontin, dok je brojčano nadmoćnija kopnena vojska te države brzo napredovala kroz Honduras uhvativši svoje susjede nespremnima.
Ipak, Hondurašani su se brzo pribrali, ruku podrške u naoružanju dobili su od strane nikaragvanskog diktatora Anastasija Somoze, pa se krenulo u kontranapad.
Sukob je trajao samo četiri dana, stotinjak sati, a završio je intervencijom Organizacije američkih država (OAS) koja je ispregovarala mirovni sporazum dviju zemalja. U ratu je poginulo nekoliko tisuća ljudi, a diplomatski odnosi dviju zemalja prekinuti su na više od desetljeća.
Službeni mir na snagu je stupio 20. srpnja te 1969. godine, salvadorske trupe koje su ostale u Hondurasu konačno su se povukle početkom kolovoza. Salvador je naredio povlačenje svojih trupa, popustio je nakon što je OAD zaprijetila ekonomskim sankcijama i nakon što je predsjednik Fidel Sanchez Hernandez dobio garancije da će salvadorski državljani dobiti adekvatnu zaštitu u Hondurasu.
"Nogometni rat" trajao je samo četiri dana, međutim, nakon njega bit će potrebno više od desetljeća da dvije susjedne zemlje konačno normaliziraju odnose i uspostave potpuni mir.
Ostale priče iz našeg serijala "Odbrojavanje do SP-a" pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....