Tučepljanka Gabriela Šumelj sportom se bavi još otkad je bila curica. Počela je s tenisom i plivanjem, zatim je trenirala kick boxing i atletiku, a iako se okušala u raznovrsnim aktivnostima, tenis joj je bio, i ostao, najomiljeniji sport. Premda joj je tek petnaest godina, iza nje su brojni nastupi, a kako kaže njezin trener Dražen Stojić, u svakom sportu najveći je problem glava.
Psiha mora izdržati uspone i padove u meču, no ako pozornije promotrite Gabrielu na terenu, nećete zapaziti psihičke oscilacije, već drugačiji stil. Naime, Gabriela je rođena bez desne šake te ima posebnu tehniku serviranja, a to je, kaže nam, skočiti na lopticu i servirati cijelim tijelom.
- Sve ono što drugog može čuditi, meni je normalno. U početku sam igrala samo jednoručni backhand, ali bih se brzo umorila i boljela bi me ruka. Ja ne znam jesam li prirodno ljevakinja ili sam to postala silom prilika, no služim se s obje ruke. U dvoručnom backhandu naslonim desnu ruku na reket i to stvori dodatnu težinu pri udarcu, a meni je lakše.
Kako si odlučila baviti se tenisom?
- Cijeli život sam u sportu. Mama Mirna je bila vrhunska tenisačica, ali joj je ozljeda prekinula karijeru. Uživala sam gledati je na terenu, a kad mi je bilo osam godina, donijela mi je popis sportova i rekla da odaberem neki u koji se želim uključiti. Danas se bavim tenisom, a zimi i atletikom. Vidim se u većem i jačem rangu natjecanja, a kao i svakoj tenisačici, san mi je nastupiti na Wimbledonu, idealno kao igračica, ali bila bih zadovoljna da dođem tamo i kao trenerica. Zasad mi je najveći uspjeh bio polufinale u Dubrovniku.
Je li ti majka ujedno i trenerica?
- Ona mi je jedna od trenera. Kad vam je roditelj i trener, to ima svoje prednosti i mane. Više se nervirate u slučaju greške i manje birate riječi koje ćete uputiti jedno drugom. Moj najveći problem bila je oscilacija u psihičkoj spremnosti. Prije sam se više nervirala kad bih pogriješila u igri. U Zadru sam gubila 3:0 u setovima i 40:15 u četvrtom gemu, a onda mi je prijateljica s klupe dobacila: "Sjeti se bodova!" jer je taj turnir nosio mnogo bodova. Uspjela sam pobijediti u dva seta. Možete biti savršeni tehnički, ali ako psihički ne možete izdržati, izgubit ćete meč.
Koliko se tvoj život razlikuje od života tvojih vršnjakinja?
- U detaljima dosta, ali više-manje sve moje prijateljice rade ljeti, pa sam tako i ja radila kao šankerica. To nije nešto u čemu uživam, dapače! Ja bih najradije stalno igrala tenis. Prijateljice znaju otići vani navečer, ali ja u 6.45 moram biti na treningu, pa mi je draže otići kući i spavati. Hobi mi je nutricionizam. Mnogo čitam o tome, a neke stvari i prakticiram. Nastojim izbaciti meso iz prehrane, ne volim ni mlijeko, pa svemu moram naći adekvatnu zamjenu. Voljela bih se ozbiljnije posvetiti nutricionizmu jer mislim da je prehrana važan faktor i za prosječnog čovjeka, a kamoli sportaša. Daje vam potrebnu energiju, a bez energije ne možete napraviti dobar trening. Volim kad je trening ozbiljan, ne volim kad se mogu lagano izvući od posla ili raditi ono što mi je lakše.
Tko ti je najveća podrška?
- Moja obitelj i mamine prijateljice. Jelena Jerković (Stanivuk op.a.), Ani Mijačika i Dijana Stojić su prijateljice moje mame i sve su bile predodređene za svjetski teniski vrh, no karijere su im prekinule ozljede. Jelena i Ani mi mnogo pomažu savjetima i motivacijom, Dijana također i sretna sam ṣ̌to su tu kad ih zatrebam. Vjera je također nešto što mi je važno. Živjela sam u Tučepima do korone, a kad je umrla baka, bio mi je šok. S bakom sam odrastala i teško sam podnijela gubitak. Uskoro smo se preselili u Makarsku, plakala sam tri dana, i mjesecima svaki dan odlazila u Tučepe. Nakon što je baka umrla, počela sam redovitije ići na misu. Odem svake nedjelje, a ako ne stignem zbog turnira, odem u ponedjeljak. Bila sam s prijateljicom Katom na turniru, imale smo dva sata vremena, a odmah do teniskih terena bila je crkva i tako smo obje otišle na misu. Nije lako živjeti u skladu s kršćanskim pravilima, ali utječem na ono na što mogu. U društvu pregrizem jezik da nekog ne uvrijedim, ne tračam i ne komentiram ono u što nisam sigurna ili što bi nekome moglo naštetiti. Volim da je sve po pravilima.
Tko su ti uzori u tenisu?
- Federer i Alcaraz. Federera sam upoznala 2023. u Skradinu. On je za mene gospodin među tenisačima, ali i vrhunski igrač. Upoznala sam i Đokovića u Zadru, ali Alcarazova energija mi je draža.
Koliko si zadovoljna treninzima ovdje?
- Trenira me Dražen Stojić, Dijanin brat. Najvažnije mi je da nemam problema s ozljedama. Znam po pričama ostalih tenisačica da se u Americi bolje i kvalitetnije radi jer ima i više mogućnosti za napredak, pa bih to voljela vidjeti i doživjeti, no ima vremena..
Gabriela bi u Americi zbog upornosti i rada bila zvijezda. U Makarskoj, ona je gimnazijalka, još uvijek nesvjesna vlastite vrijednosti. Skromna i samozatajna, ne voli se isticati iako su njezini postupci vrijedni isticanja
- Imam i protezu za šaku, ali teška je. Znoji mi se ruka u tome, a mislim da mi je i nepotrebna.
Tako misli Gabriela, a koliko radi pokazat će budući turniri. Da barem njezini vršnjaci hoće onoliko koliko Gabi može...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....