Jedina vinska brokerica u Hrvatskoj otkriva tajnu: ‘Zašto bi Francuzi bili bolji od nas, plavac ćemo piti s - ledom!‘

Jelena Balog jedno je od najzanimljivijih lica u vinskom svijetu Hrvatske.

Ona je jedina vinska brokerica u državi. Mlada, nesumnjivo hrabra i pametna, još kao studentica otvorila je svoju tvrtku. S nula kuna početnog kapitala! Koju godinu poslije, 2015., njezina tvrtka “Vinolog” već je bila najveći trgovac vinima u Hrvatskoj.

Te godine je Jelena Balog u Hrvatskoj prodala šest milijuna litara vina, većim dijelom vina domaćih zadruga i vinara, a dijelom iz uvoza! Danas se manje bavi uvozom vina, ima tri vinograda, gradi svoju vinariju, radi svoja vina, i to toliko dobro da dobivaju nagrade na “Decanteru”.

Njezin plavac je na ovom prestižnom natjecanju u Londonu ocijenjen zlatnom medaljom. Priča Jelene Balog inspirativna je kao malo koja. A o njoj se izvan vinskog svijeta zapravo malo zna. Mudro se suzdržavala od intervjua i ovo je jedan od rijetkih koje je dala.

Na početku kaže:

– Moj fokus trenutačno je na vlastitoj proizvodnji vina, od grožđa iz vlastitih vinograda u tri hrvatske regije. Trgujem vinom sada uglavnom izvan Hrvatske, što vrlo često uključuje i trženje vinima domaćih, hrvatskih vinara.

A gdje?

– Diljem Europe, ovisno o ponudi i potražnji. Trenutačno sam u većoj mjeri fokusirana na balkansku regiju, što je iznimno izazovno budući da europsko tržište vina s Balkana percipira kao proizvod bez geografskog podrijetla. Nažalost, zbog toga većina tih vina završi kao vino za kuhanje ili cuvée vina, pjenušci ili aromatizirana vina.

Velike količine vina na tržište Europe dolaze i s “Plantaža 13. jul” iz Crne Gore; u nekim sezonama riječ je i o pola milijuna do milijun litara vina. Crnogorska vina imaju stvarno dobru bazu i sirovinu, standardno su dobra.

Međutim, ove godine stvari su drukčije. Svi trebaju dodatna vina jer je druga uzastopna berba podbacila. Na “vinskim burzama”, odnosno među brokerima, odvija se prava borba da za potrebe svojih kupaca uhvatimo najbolje što se nudi.

Koliko sam razumjela, vi otkupljujete velike količine vina i tražite im kupce...

Ekonomija u krvi

– Ovisno o ponudi i potražnji. Nekad otkupim vina od jednog vinara za drugog, za razne kupaže, nekad za neke robne marke, znam i nabaviti neko prosječno vino pa ga zatim iskupažirati, čime uspijem napraviti puno bolje vino, jer se te dvije sorte upravo sljubljuju i kao takvog ga je lakše prodati. Napravim s vinima ono što se može najbolje napraviti, isključivo ono što je dopušteno i što se radi u svijetu.

Što ste zapravo po struci?

– Diplomirala sam ekonomiju – financije i računovodstvo, a zatim projektni menadžment, tako da je kod mene u osnovi sve bila ekonomija. No od samih svojih početaka radim u vinskoj branši.

Već s 18 godina počela sam kao studentica u jednoj tvrtki, gdje su me prepoznali i stalno sam napredovala. Nakon nekoliko godina, 2010., osnovala sam svoju tvrtku “Vinolog”. Naime, radeći za drugog, vidjela sam brojne prilike i mogućnosti u ovom poslu, ali moji prijedlozi često nisu bili shvaćeni ili ozbiljno razmatrani.

Radili su samo po svom, s isključivim ciljem zarade. Tako sam odlučila pokrenuti svoju tvrtku i realizirati svoje idejeve.

Koliko godina ste imali tada?

– Imala sam 25 godina. Tvrtku sam nazvala “Vinolog”, što u prijevodu znači “enolog”. Time sam željela naglasiti kako nam je kod vina, iza kojih stojim sa svojim timom iz “Vinologa”, kvaliteta prioritet. U prvoj tvrtki u kojoj sam radila vrlo sam brzo ušla u vinsku priču, apsolvirala trženja i distribuciju, ugovarala sam dosta poslova, radila s dosta dalmatinskih zadruga, s Vrgorcem, s “Imotom”, “Dingačem”, “Stovišom”...

Znala sam na Pelješcu otkupljivati po stotine tisuća litara plavca godišnje, zatim to flaširati u punionici s kojom sam surađivala i prodati trgovačkim lancima najčešće pod robnim markama tih lanaca. Na taj sam način dugi niz godina zapravo rješavala određene viškove domaćeg vina u Hrvatskoj. Svi su me zvali da im pomognem.

Do 2015. postala sam količinski najveći distributer vina u Hrvatsku. “Vinolog” je tada trgovao i plasirao oko šest milijuna litara vina. Međutim, u to vrijeme veći dio vina kojima sam trgovala bio je iz uvoza, što ne smatram pohvalnim za Hrvatsku, no nije bilo drugog načina za odgovoriti na tadašnje potrebe zbog berbe 2014., koja je zapamćena kao jedna od gorih.

Znači li to da nama ta količina vina u Hrvatskoj treba, fali ili...?

– Nama trebaju i veće količine vina. No u cijeloj toj priči nije najvažnije pitanje koliko vina uvozimo i za koje potrebe, već kako ispravno selekcionirati da to bude ispravno vino i da dobijemo dobar omjer cijene i kvalitete. Iznimno je važno da ta vina ne budu značajno više cijene kod nas nego u drugim zemljama, poput mnogih drugih proizvoda.

Kad netko napravi analizu, vidjet će da su kod nas vina “brutalno” skupa, a pritom nužno nisu sva kvalitetna. S druge strane, većina značajno jeftinih vina ipak je upitne kvalitete. Nužno je jačanje kontrole kvalitete vina.

Koliko se u Hrvatsku uveze vina?

– U Hrvatskoj se u godinama dobre berbe navodno proizvede 60 milijuna litara vina. Smatram da se proizvede puno manje od toga. Moja procjena je kako je u berbi 2024. Hrvatska proizvela 35 milijuna litara vina, što će, vjerujem, potvrditi i službeni podaci.

Na to se još uveze 20 do 30 milijuna litara. Tolike su nam potrebe, čak i veće od toga. Sve to ovisi o turizmu. Problem je što mi u Hrvatskoj ne proizvodimo najnižu kategoriju vina jer za to nemamo uvjete, nemamo lozu koja može dati maksimalan urod da bismo uopće mogli proizvesti generička ili industrijska vina poput bijelog ili crnog stolnog vina.

Time na izravan način zakidamo naše potrošače jer i za slabija, na primjer stolna vina, kod nas postoji tržište. Postoje ljudi koji nisu spremni ili ne mogu platiti puno novca za vino, a žele popiti bevandu poslije ručka. Taj segment jednostavno nemamo.

Samo šest inspektora

Drugo, Hrvatska je po količini mali proizvođač vina. Na primjer, radim s tri vinarije u Europi koje godišnje flaširaju više od 100 milijuna boca, dok cijela Hrvatska proizvede oko 60 milijuna litara. Rekla bih kako nam uvoz vina, s obzirom na potrebe i potražnju, treba, no ponovit ću kako ga je važno dobro kontrolirati.

Kakva su ta vina koja dolaze u Hrvatsku?

– Svega ima, ali baš svega. A inspektora je premalo, svega šest i većina njih je pred mirovinu...

Kako biti siguran da kupujemo dobro vino, da odgovara cijeni ili potrebi?

– Kontrole inspektorata i provjere kvalitete vina iznimno su bitne. Da bismo istaknuli kvalitetu koju jamčimo u “Vinologu”, na proizvode smo počeli aplicirati oznaku “Wine broker”.

Tim malim, ali po meni važnim znakom mi našim kupcima, znači ljubiteljima vina, garantiramo da piju vino odlične kvalitete te provjerenog podrijetla. Svojim iskustvom i znanjem čvrsto stojimo iza kvalitete tih proizvoda.

Postoji li još netko u Hrvatskoj tko se bavim istim poslom kao vi?

– Koliko je meni poznato, ne postoji. Barem ne u ovom segmentu da kupuje kako bi dalje prodavao. Uglavnom kupuju za svoje potrebe.

Odakle ste?

– Rođena sam u Vinkovcima, no podrijetlom sam povezana sa svim regijama u Hrvatskoj. Mama mi je Dalmatinka, tata Slavonac. Puno vremena provodim u Istri pa je moguće da imam i nešto istarskoga.

Što su vam doma vaši rekli kad ste s 25 godina osnovali tvrtku, i to vinsku?

– Ha, pa... mislili su da ću propasti, da budem najiskrenija – smije se.

– Standardno naše: “a je l’ baš moraš... nemoj... studirala si ekonomiju..., a dobro, nek ti je sa srećom”. Mama je odgojiteljica u vrtiću, a tata domar, ne potječem iz vinarske obitelji, stoga je i njima taj posao bio nepoznat. No cijelo vrijeme su mi velika podrška.

Kad vam je bilo najteže?

– Kad sam pokretala tvrtku. Bio je izazov kako u početku s nula kuna nešto napraviti. Nisam imala novca i nisam samo tako mogla doći i kupiti količine vina kojima mogu trgovati. Činilo se nemoguće.

Morala sam naći vinare s kojima sam prije surađivala, one koji su vjerovali u mene, da mi prodaju svoje vino na odgodu. Istodobno sam kod kupaca morala ugovoriti brzo plaćanje da me vinari dugo ne čekaju.

Srećom, vinari su mi dali neku sitnu odgodu, kupci su mi odmah platili po isporuci jer sam im dala dobre cijene i uvjete, radila sam s malom maržom da uopće steknem taj obrtni kapital, da mogu isplatiti prve minimalne plaće.

A koliko vas je bilo u startu?

– Ja, sama – nasmijala se.

– Još sam studirala kad sam pokrenula posao, bila sam na postdiplomskom. U početku je bilo iznimno zahtjevno, ali vrlo brzo se počelo razvijati. Zahuktalo se od 2013., kad smo ušli u EU.

Više nije bilo kvota, jer su to do tada mogli raditi samo oni “privilegirani”, mi ostali nismo. Kad je s ulaskom u EU otvoreno trgovanje, a kvote ukinute, stvari su se promijenile. Bilo je jedino važno tko uspije uvesti, nebitno ja ili netko drugi.

Jeste li još uvijek najveći uvoznik vina u Hrvatsku, kao što ste bili 2015.?

– Danas nisam, niti želim biti najveći uvoznik vina u Hrvatsku, niti da me klijenti i partneri prepoznaju po tome. Promijenila sam poslovnu politiku odavno. Uvoz vina u Hrvatsku je strašno nepopularan, iako bi uskoro mogao biti nužan kad ostanemo bez dostatnih količina vina na tržištu.

Danas sam jedan od vodećih opskrbljivača trgovačkih i hotelskih lanaca vinima iz Hrvatske, što po potrebi uključuje i strana vina. Ne smatram da je uvoz vina ključan u mojoj karijeri, jer sam napravila puno više stvari, ostvarila puno izazovnijih poslova, za gospodarstvo i vinsku zajednicu korisnih projekata.

Proizvodim svoja vrhunska vina, na primjer. Za svoja vina sam 2021. dobila pet medalja na “Decanteru”, i to zlato za plavac, dva srebra, jedno za malvaziju, jedno za cabernet, i dvije bronce.

Zlato za plavac

Kakva su vaša vina, kakvu viziju ste imali kad ste krenuli biti vinarica?

– Moja vodeća vizija jest proizvoditi vina u tri vinski najbitnije hrvatske regije u kojima imam vinograde. Trenutačno proizvodim dvije linije pod imenom “Lectus” i “Eclat”. “Lectus” je svježa linija vrhunskih vina do tri godine starosti, a “Eclat” je linija vina koja moraju minimum tri godine odležavati, a bolje i više. Nagrađena su na “Decanteru” vina iz obje linije.

A najviše me razveselilo zlato za plavac koji sam napravila s 15,5 posto alkohola, koji je unatoč toliko puno alkohola bio zaokružen. Nije stršao, tanine sam skroz izbrusila, tako da su bili pitki, ništa nije grebalo jezik, nisu vam se usta skupljala, nije bilo trpkosti, baš je bio “užitan”. I nisam ga napravila samo za jednu bačvicu pa to poslala na natjecanje, već 7000 butelja.

Brend nije vaše prezime, nego francuski “Eclat”. Odakle to?

– Ime “Eclat”, ili u prijevodu “sjajni”, odabrala sam jer sam htjela napraviti odmak od tradicionalnih naziva. Kako su mi Francuzi uvijek bili uzor u svemu u kontekstu vinarstva, uzela sam to ime.

Sad na internetu primjećujem kako taj naziv postaje vrlo popularan i sve više prisutan. Budući da ništa nisam naslijedila, moji nisu bili vinari niti su imali vinograde, nije mi izgledalo logično nazvati brend prema vlastitom prezimenu.

Posebni ste i po vinu “Eclat Le Premier”. Nitko još takvu kupažu nije napravio...

– U prijevodu to znači “Sjajni prvi”. Prvi jer je to prva kupaža tri naše autohtone bijele sorte, svaki simbol svoje regije. U boci sam povezala dalmatinski pošip, slavonsku graševinu i istarsku malvaziju.

A moja želja je bila da u jednom vinu ujedinim Hrvatsku, sve te tri ključne vinske regije, da se te tri sorte isprepleću i da se osjete u jednakoj mjeri, ravnopravno. I ako želim tu sortnu prepoznatljivost, moram odvojeno raditi vina.

Da bi bilo kompaktno, moraju se svaki put raditi probe i procijeniti koji omjer postaviti, koliko čega staviti u tu kupažu. U prodaji je berba 2022., koja je bila izvanredna. To vino sam napravila tako da ima potencijal sazrijevanja 10 godina.

Imate i svoje vinograde?

– U Iloku mi je vinograd u vlasništvu, u Istri i u Dalmaciji su mi vinogradi u strateškom zakupu. Imam tri vinograda, u svakoj regiji po jedan. Sad su tu različiti izazovi od regije do regije. Vinarstvo me iznimno zanima. Sve o tome – kako se što radi, kvasci, kupažiranje, terroire... – jedan je silno zanimljiv svijet.

Još me više impresioniraju moji partneri iz svijeta. Kroz suradnju i distribuciju vina iz tih najbitnijih regija u svijetu vidim što oni rade, sve te inovacije i svaki put se oduševim. O vinima sam učila od stranih i domaćih znalaca i vinara, od zadruga koje su u međuvremenu, nažalost, propale, te od svjetskih imena u vinarstvu.

Kad ste napravili svoja prva vina?

Prva berba iz hobija

– Godine 2012. imala sam svoju prvu berbu, i to na Pelješcu, tada sam krenula iz hobija. Ta berba i nije baš bila uspješna. Već idućoj berbi sam pristupila ozbiljnije u svim segmentima i ta berba 2013. osvojila je zlato na “Decanteru”.

Do 2017. sam radila vina od grožđa iz tuđih vinograda. Kupila bih grožđe pa bih u nekoj tuđoj vinariji dogovorila tehnike kako što napraviti. Zatim bih s tim napunila u boce i prodavala. Tako nisam mogla postići željeni standard kvalitete i to me je jako mučilo, bila sam silno nezadovoljna.

Iz tog razloga danas imam svoje vinograde i vinariju, kontroliram svaki detalj od početka i upravljam svakim korakom stvaranja vina. Ja sam u svojoj berbi uvijek u stresu, i ne mogu si tu pomoći. Hoće li berba biti uspješna, hoće li pasti kiša ili neće, jesam li dobar termin odabrala, tisuće pitanja...

Tek kad sve poberemo i izmjerimo parametre, onda sam mirna. Nakon toga krene fermentacija, to također pratim cijelo vrijeme, nakon čega kreću finese, u čemu također sudjelujem...

Što novo planirate? Opet nešto što nitko prije nije?

– Intrigantno mi je Samoborsko vinogorje, gdje na svega nekoliko hektara imaju zanimljivo vino za koje vjerujem da ima perspektivu. Naravno, potreban je dodatni razvoj i tu vidim ključnu primjenu inovacija koje sam upoznala u svijetu.

U Samoboru već imam manju vinariju, no već radim na novoj, većoj prema svojim potrebama. Smatram kako Samobor ima veliki potencijal. Od Zagreba je na maksimalno pola sata, a vinska cesta Plešivice započinje od Samobora, upravo kod moje vinarije.

Radim i na novim, različitim varijacijama plavaca od kojih se vjerujem mogu napraviti kvalitetne izvedenice vina. Razmišljala sam čak o plavcu koji bi se pio s ledom.

Zašto bi jedan “Moet & Chandon” bio pametniji od nekog Dalmatinca. Ako se može šampanjac piti s ledom, rekla bih da može i plavac.