Optužen je za monstruozno ubojstvo, na sudu se pokušava izvući: ‘Kako je tijelo završilo u mom bunaru? Tri su scenarija‘

Za mene je ljudski život najvrednija stvar na svijetu. Kako je mrtvo tijelo Slavojke Senišin završilo zatrpano u mom bunaru? Po meni su moguća tri scenarija. Prvi je da je na neki način umiješan njezin sin V. Š., obzirom na iskaz S.M.B., koja je rekla da joj je upravo on, tražeći mene, došao na vrata s nekim crnim muškarcem koji bi prema mom opisu mogao biti Marijan Jurić, Slavojkin prijatelj i ‘partner‘. No, ja to ne znam jer nisam inspektor. Drugi scenarij je da je upravo Jurić vozio Slavojku prema Bosni negdje, jer kad su njih dvoje jednom došli na moje imanje u Prečnom, snimio je situaciju i raspitivao se za bunar. I treći scenarij je ovaj, da sam ja to učinio jer sam radi toga u sudnici. Samo što ja tvrdim da ja nisam počinitelj. Nikad nisam žensku osobu ošamario, a kamoli išta drugo. Nisam kriv, a tužiteljica me na silu želi osuditi" – rekao je u svoju obranu u višesatnom izlaganju Damir Keleminčić (66), optužen da je prije 13 godina, na monstruozan i podmukao način iz koristoljublja u stanu na zagrebačkoj Trešnjevci usmrtio susjedu Slavojku Senišin (76), piše Jutarnji list.

Prema optužbi, u vremenskom periodu od početka rujna do 5. studenoga 2011. prišao joj je s leđa i zadavio je žicom koju joj je omotao oko vrata. Ruke joj je svezao samoljepljivom trakom iza leđa i potom tijelo umotao u dva tepiha i bacio ga u bunar na svom imanju u Prečnom. Bunar je zatrpao građevinskim otpadom, a površinsko okno bunara pomaknuo da zamete tragove.

Dana 20. prosinca 2016. podnio je prijedlog za upis promjene vlasništva, postavši službeno vlasnik dijela nekretnine pokojne žene temeljem krivotvorenog kupoprodajnog ugovora. Osim za teško ubojstvo, stoga ga se tereti i za krivotvorenje isprava, a obzirom na to da se tijekom cijelog postupka branio šutnjom, predsjednica sudskog vijeća ga je "rešetala" konkretnim, izravnim pitanjima nakon što je na dugačko i naširoko iznio obranu.

Sud je, tako, zanimalo zašto se na ovjerenom kupoprodajnom ugovoru koji je predao na upis u zemljišne knjige nalaze pogrešni podaci. Jer u ugovoru je bila navedena kupoprodajna cijena stana 85.000 kuna, što je 10.280 eura, dok je Keleminčić ustvrdio da se sa susjedom usmeno dogovorio da će joj za stan isplatiti 30.000 eura kroz pet godina, kao i da nikome više nije dužan ništa.

- Meni je nepojmljivo da bih ja tu ženu lišio života. S njom sam pregovarao oko stana negdje 1980. još, no ona je tada imala samo stanarsko pravo, a vlasnik je bila obitelj Stari te smo prvi put konkretno pričali o tome 2004. kad je Slavojka bila već vlasnica. Gdje je sastavljen kupoprodajni ugovor mene i Slavojke? Ugovor nisam ja sastavljao. Ne znam tko ga je napisao. Ali sam ga potpisao u svom stanu u koji je došla s prijateljem Jurićem. Došli su k meni s 4 primjerka, no niti jedan te 2005. nisam zadržao tada jer nisu bili ovjereni. Njezin dio nekretnine koji sam kupio je 21/96, a uvjet je bio da ona ostaje u stanu dok ga ne otplatim u gotovini. Zašto sam platio 30.000 eura, a u ugovoru piše 85.000 kuna? Ta je cijena navedena za državu, radi manjeg plaćanja poreza, kojeg sam platio 6000 kuna. Uobičajena vam je to praksa. A i toliko je Slavojka taj stan platila prethodnim vlasnicima. Inače, Marijan je uvijek uzimao taj novac, ali za to nemam pisani trag jer mi je bio važan samo ovjereni kupoprodajni ugovor. A tog 11. studenoga 2011. sam mu isplatio treću, zadnju ratu – odgovarao je dalje Keleminčić, pa je sutkinju na to zanimalo zašto je tom čovjeku isplaćivao rate kad je znao da je Slavojka vlasnica i na sve to još da je i nestala.

Jurića je upoznao, pojasnio je Keleminčić, preko Slavojke i uvijek su se susretali u prolazu dok je on njoj u večernjim satima odlazio u posjet.

- Rekao mi je da je trgovački putnik, da je njezin prijatelj, a možda je bio i partner, a iz konteksta sam shvatio i da on gradi negdje kuću u koju će ona odseliti. Njemu sam plaćao, a ne Slavojki jer mi je djelovao normalno. Zašto na ugovoru piše da je potpisan u Splitu iako smo ga potpisali u mom stanu u Zagrebu? To je očito isto fiktivno kao i iznos. Potpisao sam bjanko 4 ugovora na kojima je bila samo cijena, a ona je potpisala samo jedan dok ostale nije odmah jer su bili u žurbi te su otišli kod javnog bilježnika. Nakon što sam optužen, došao sam do zaključka da je Marijan imao prste u tome jer je negdje 2019. na 2020. sa Slavojkom došao u Prečno te me ispitivao o bunaru i zašto je zatrpavan, pa sam mu rekao da je presušio. Ja ne znam gdje je on Slavojku držao, a i govorio je da je bolesna – pojašnjavao je još Keleminčić.

Odgovarajući dalje na pitanja zašto je čekao 20. prosinca 2016., dakle točno pet godina od nestanka susjede da podnese zahtjev za uknjižbu, pojasnio je da je tada bilo objavljeno da je proglašena mrtvom.

- Bio bih ja to i prije učinio samo što nisam mogao pronaći primjerak kupoprodajnog ugovora jer sam ga zametnuo. Ja taj ugovor nisam krivotvorio! No, ne sporim da sam ga ja predao na uknjižbu kao i dvije požurnice. Nema tu mog udjela osim potpisa, tvrdio je.

- Što vas je potaknulo da, dok se nalazite u istražnom zatvoru, darujete svoje nekretnine sinovima? Ostali ste vlasnik samo ove sporne nekretnine koja je blokirana do okončanja sudskog postupka. Sinovi su ionako vaši zakonski nasljednici - upitala je sutkinja optuženog i dobila pojašnjenje da je to "učinio namjerno".

- Dobio sam koronu, premješten sam na odjel i bio sam jako loše. Mislio sam da je to moj kraj pa sam pozvao dva svjedoka i napravio oporuku. Htio sam da sinovi već sada znaju što sam odlučio da se kasnije ne natežu jer su različito ulagali u uređenje – kazao je optuženi.

Sutkinja mu je potom predočila tvrdnju s jednog od ranijih ročišta kada je rekao da je "izvjesni M.J. (tada je naveo samo inicijale) prevario njega i Slavojku" i zatim tražila pojašnjenje.

- Da, mene je prevario jer sam ostao bez nekretnine koju sam kupio, a Slavojku je prevario jer, ako ju je lišio života, onda je prošla gore nego ja. Zadnji put sam ju vidio u rujnu 2011. i rekla je da ide Marijanu pospremiti stan – odgovorio je Keleminčić.

- Što bi Marijan Jurić imao od tog ubojstva? - pitala ga je potom sutkinja, na što joj je iznio pretpostavke da su se možda on i Slavojka posvađali ili, pak, da je možda koristoljublje u pitanju jer je potrošio novac koji je od njega dobio za stan.

- Ali vi ste kupili taj stan. I rekli ste da ste prvu ratu od 10.000 eura stavili na stol u vašoj kući. Tko je onda uzeo taj novac? Danas tvrdite da je sav novac uzeo Marijan – podsjetila je optuženog sutkinja na dio prethodne obrane i na to je dobila odgovor: ‘Ne sjećam se‘.

- Kad ste saznali da je Slavojka Senišin zatrpana u bunaru? - pitala ga je sutkinja, ujedno tražeći i da pojasni što je mislio točno kad je ranije rekao da je policija vršila pritisak na njega kao i da je u nadziranim telefonskim razgovorima htio maknuti zapravo krivnju sa sinova.

- Za Slavojku u bunaru sam doznao kad me policija, uhićenog, dovela na imanje. Bio je to za mene šok. Policajci su mi govorili da priznam jer će i moji sinovi u protivnom završiti u zatvoru. Pa sam odlučio u telefonskim razgovorima sa svojim ocem, na koje me nagovorila policija, razgovarati tako da ispadne kao da sam ja kriv za ubojstvo žrtve. Zato sam spominjao i da je ona mene napala nožem i da je sve bila samoobrana – uvjeravao je sudsko vijeće Keleminčić dalje, a kad je upitan o imovinskim i osobnim prilikama, otkrio je da je kod njega situacija bila uvijek iznad prosjeka. Uvijek je radio i dobro zarađivao, a od jedne plaće si je kupio Fiat 126P. Dok je u zatvoru, otkrio je i da je prodao motor te dva auta i gliser.

- Sada nemam ništa. Siroče sam. Hrvatski penzioner. No, ne znam kolika mi je mirovina jer sam to prepustio sinovima i rekao im da mi šalju 200 eura mjesečno za kantinu i telefonske pozive. A zdravlje? Onkološki sam bolesnik. Pijem tablete... - naglasio je optuženi.

Inače, tijekom obrane opisao je i sam dan uhićenja. Tog 21. rujna 2022., dok je u 6.20 sati išao od kuće na posao, na ulici su mu prišla dva policajca u civilu. Priopćili su mu da je uhićen i da idu u Heinzelovu.

- Tamo su me okružila četiri inspektora. Pitali su me je li znam zašto sam tu. Psihički su me zlostavljali. Obmanuli me i prijetili. Bio sam izvrgnut mobingu: ‘Priznaj, priznaj‘. Ispitivali su me o septičkoj jami, katakombama i podrumu u Prečkom. O svemu, samo ne o bunaru. Uzimali su mi mobitel pa mi ga vraćali. Poigravali su se sa mnom. Priveli su mi i sina, prisluškivali su naš razgovor. Sinu sam rekao neka izdrži jer ništa ne zna, kao niti ja. A kad smo stigli u Prečno, dali su mi hrpu papira da potpisujem za pretres. Pitali su me i zašto sam zatrpavao bunar. Rekao sam im da je presušio. Bio bih ga ionako zatrpao jer je smetao na sredini dvorišta. Na kraju je policija počela kopati na krivom mjestu pa sam im pokazao gdje je bunar bio. Iz bunara su vadili crijepove. I zastrašivali me da priznam i rekli da slobodno zovem tatu, sinove. Pa sam krenuo zvati. Onda je pas nanjušio tijelo. Izvadili su tepih i stavili ga u košaru bagera. Prvi put sam vidio taj crni tepih. Smučilo mi se. A tužiteljica je rekla da sam bezdušno tamo stajao, a bio sam sav u šoku, zacementiran – ogorčeno je opisivao policijsko postupanje Keleminčić, otkrivši da ga je, nakon nestanka susjede, radi nje čak zvao i CSS Trešnjevka kako bi bio njezin skrbnik.

Na to, kaže, nije pristao jer je ona imala sina, ali i da nije znao gdje mu je susjeda uopće.

Inače, u pauzi između dva izlaganja Keleminčić je odlučio zatražiti izuzeće svih prisutnih u sudnici, odnosno predsjednice i njezina vijeća kao i predstavnice optužbe, jer je stekao dojam da nisu nepristrani. A najviše ga je zasmetala i promjena činjeničnog opisa djela pred sam kraj kao i dio u kojem se navodi da sporni stan pokojnice, na kojem je trenutno zabilježba do pravomoćnog okončanja postupka, postane vlasništvo Republike Hrvatske. Tako da će, u slučaju da bude osuđen, Keleminčić biti izbrisan kao vlasnik, dok će država na imovini biti upisana sve dok ne bude okončana ostavinska rasprava nasljednika ubijene žene.

Podsjetimo, Keleminčić je na početku suđenja rekao da se ne smatra krivim, u istrazi se branio šutnjom, ali u prilog mu ne idu snimljeni telefonski razgovori kroz posebne dokazne radnje i to nekoliko sati prije uhićenja, a koji su se preslušavali u sudnici.

Naime, uz nalog za pretres, na njegovo imanje 21. rujna 2022. stigla je gomila policajaca. Ogradili su dvorište, a MORH-ov bager je pod budnim okom zamjenika zagrebačkog županijskog državnog odvjetništva prevrtao zemlju. I kopao sve dublje i dublje. Prvo su izrovali ostatke starog bunara koji je Keleminčić premjestio te podigao drugi s novom krunom bunara 10 metara dalje.

Sve bliže bili su tajni koju je Keleminčić skrivao tad već punih 11 godina, kad je susjeda Slavojka, s kojom je bio u svađi i lošim odnosima, naprasno nestala iz stana na zagrebačkoj Trešnjevci da bi se s odmakom vremena domogao tog stana čiji je kupoprodajni ugovor, prema tvrdnjama tužiteljstva, krivotvorio i upisao se u zemljišne knjige.

"Jesi ručao? Ja sam u Prečnom. Kopaju tu s bagerom. Vjerojatno budu našli Slavojku. Tako da, evo, oprosti za sve. Ja sam se od nje branio i to ti pričam tako da znaš", rekao je 21. rujna 2022. u 14.39 sati Keleminčić svome ocu na telefon. U tom razgovoru, koji je potrajao dvije minute, otac mu govori da si je napravio salatu, da će jesti sir i poriluk koji mu je donio te ga potom pita: "Kaj, ti si ju maknul?", na što mu optuženi ubrzano potvrdno odgovara: "Da, da, samo ne smiješ to nikom pričat‘. Sad oni kopaju tu cijelo dvorište. Pojedi poriluk".

"A budu ju našli, budu ju našli?", zanimalo je šokiranog oca kojem okrivljeni Keleminčić samouvjereno odgovara: "Vjerojatno budu. Bila je to samoobrana. Mogu ti reći samo to, tako da neću doći doma tako brzo". I za kraj ocu poručuje da mu pozdravi sina, da mu oproste svi, a otac u jednom trenutku skreće s teme i ukazuje mu da neće o tome govoriti ništa preko telefona.

"Nije mi to bila nikad ni namjera, znaj", zaključi okrivljeni te prekida liniju da bi nedugo zatim ponovno okrenuo očev fiksni telefon i rekao mu: "Ali, nisam ti ja ništa rekao tako da ti nemaš pojma ni o čemu".

Dok dalje gleda u dvorištu intenzivno kopanje bagera, opsadu policije i kako se obruč oko njega sve više steže, Keleminčić, inače umirovljeni skiper i vlasnik fotografske radnje, odlučuje nazvati na telefon i sina. Razgovor s njim traje nešto više od tri minute te sinu na početku govori da je u Prečnom i da "oni kopaju tu bunar, valjda su sve ljude ispitivali pa je možda netko nešto rekao jer me zafrkavaju da je baba u bunaru".

"Pa to sam im ja rekao jer su me pitali za bunar", rekao je optuženome sin, pojašnjavajući dalje da je to bila neka vrsta zafrkancije u birtiji jer da on ni ne može znati što je bilo zapravo, a ako je to učinio njegov otac, da je to onda bilo vrlo profesionalno. Sin okrivljenog još govori da nikad nije skužio ništa na njemu niti je išta primijetio, pa mu optuženi odgovara: "Ali oni je budu našli. Znaš, ona je mene napala nožem".

"Da?", upitao ga je sin, pa mu optuženi otac potvrđuje: "Da, da. I odvjetnici su mi savjetovali da se branim šutnjom. Zvao sam ti djeda i objasnio mu. I sad, što bude, bude", pojasnio je još okrivljeni pokušavajući se pomiriti sa situacijom.

"Znači, napravio si to?", sin ga direktno pita, pa mu otac ponavlja: "Da, velim ti, kaj bu bilo, bu. Bilo je ili ona ili ja".

Svjestan ozbiljnosti situacije, sin mu ukazuje: "Znači, završit ćeš u zatvoru do kraja života", na što mu optuženi govori: "Neću, neću", pa mu sin dalje drhtećim glasom prigovara zbog toga što je napravio.

Keleminčić u revijalno-paničnom tonu nastavlja i sina i sebe uvjeravati da je susjeda ubijena u samoobrani, da nije htio da tako skonča, da se sve dogodilo stjecajem okolnosti i na kraju ga podsjeća da mu on ništa nije rekao. Nekih 20-ak minuta od poziva oca, sin odlučuje okrenuti optuženikov broj pa ga ovaj odmah tješi "da se ne sekira, da je to bio nesretan slučaj".

"A što da kažem mami?", zanimalo je sina, na što mu okrivljeni sugerira da joj veli da ga je susjeda napala, pa se on branio i da je sve bio nesretan slučaj.

"Jesi li siguran da će je naći?", zanimalo je dalje Keleminčića mlađeg, kojem otac odgovara: "Ha, a kraj bunara kopaju". Sin s nevjericom i grčem u glasu dalje govori: "Ne mogu vjerovati da si to napravio", pa ga optuženi otac tješi: "Nemoj se sad žalostiti, sve će biti OK". Gledajući u budućnost što ih kao obitelj čeka, sin optuženog zaključi tijekom tog telefonskog poziva: "Pa uzet će nam stanove, sve će nam uzeti".

Posljednji, od značaja snimljen poziv, bio je opet optuženikov sa sinom dva i pol sata kasnije. Uplakani sin oca pita misli li se predati, pa mu otac govori da je u autu s ljudima. Sin mu dalje govori da se preda jer da ne može sakriti to što je napravio, da to mora reći, da to ne može čuvati 11 godina. Optuženi na kraju pokušava smiriti vidno uznemirenog sina protupitanjem: "Zbog čega sad radiš cirkus?" te sina pozdravlja i prekida.

Jer već je bio u pratnji policije i bile su to zadnje minute Damira Keleminčića na slobodi. Otad se nalazi u ćeliji remetinečkog zatvora, piše Jutarnji list.