Sudska vlast u Hrvatskoj ponovno je pala na ispitu osnovne ljudske odgovornosti, pretvorivši se svojim birokratskim nemarom u izravnog sudionika drniške tragedije u kojoj je ugašen život 19-godišnjeg maturanta i sportaša.
I nije joj prvi put. Opet je među ljude pustila zvijer. A ti, dragi dječače, dođi na vrata tog monstruma. Njezina monstruma. Jer, njezin je, taj nema ni oca ni majke izuzev hrvatske sudske vlasti, ona ga je stvorila, i dala mu priliku da još jednom, nakon djevojke koju je nožem izbo sedamnaest puta, okrvavi ruke. Da ispali desetak metaka u dijete koje mu je donijelo večeru.
Cijeli je Drniš znao tko je i što je Kristijan Aleksić. Znala je uplašena blagajnica u samoposluzi, znala je magistra u ljekarni kojoj je prijetio, znali su i u lokalnoj pizzeriji u kojoj su se dostavljači skanjivali od odlaska na ukletu adresu. Svi su šaptali i strahovali od tempirane bombe. Samo su oni koji jedini imaju moć tu bombu deaktivirati ostali slijepi i gluhi.
Stroj za pranje ruku
Pravosudni aparat u ovoj državi funkcionira poput savršeno podmazanog stroja za pranje ruku. Kada je tom istom ubojici 2023. godine policija u kući pronašla ilegalno oružje – pazi sad, pištolj kućne izrade – sustav je reagirao onako kako najbolje zna: pedantno je zaveo kaznenu prijavu, ispisao urudžbene brojeve i pustio zlo natrag na ulicu.
Čekalo se da spis malo odleži. Da prođe koja godina, da se redefiniraju pojmovi i slegnu dojmovi. Da počne curiti pijesak u satu koji odbrojava dane potrebne za resocijalizaciju.
I jest, Kristijan Aleksić resocijaliziran je tako uspješno da je nesmetano izradio novi arsenal i pronašao novu metu.
Drniški maturant, uzoran momak i košarkaš DOŠK-a, poginuo je jer je bio hrabar, jer je uskočio odraditi smjenu umjesto prijatelja. Poginuo je jer je vjerovao da živi u sigurnoj zemlji. Sa svojih 19 neiskvarenih godina nije stigao naučiti da živi u zemlji koja nije ništa drugo nego loš vic.
Kad se idući put gospoda u crnim odorama budu žalila na male plaće, loše uvjete rada i pritisak javnosti, neka se sjete drniške Postolarske ulice. Neka pogledaju u oči obitelji koja je izgubila sve. Jer krv tog dječaka nije samo na rukama luđaka s pištoljem. Ta je krv poprskala i sudske hodnike na kojima se godinama tolerira, ignorira i propušta zlo.
Krivac za drnišku tragediju, međutim, ne sjedi samo u sudačkoj togi, suùčesnik ovog zločina već tri desetljeća stoluje u Banskim dvorima, držeći u šaci čitav pravosudni aparat koji je sustavno kastriran još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
HDZ-ovi plodovi strave
To što je poremećeni luđak iz Drniša slobodno šetao s ilegalnim oružjem i na kraju ispalio desetak metaka u dijete koje mu je donijelo pizzu, samo je logična, krvava posljedica sustava koji je skrojen s namjerom. Sustava koji je stvorio i usmjerio HDZ još u ono slavno doba stvaranja hrvatske države kada je provedena najveća čistka u povijesti europskog pravosuđa.
Zaboravlja se, namjerno ili slučajno, kako je tada, pod egidom "državotvornosti" i kroz zloglasno Državno sudbeno vijeće, preko noći pometeno na tisuće profesionalaca. Suci, tužitelji i pravni autoriteti tjerani su s posla samo zato što nisu imali pravi politički pedigre ili ispravnu krvnu sliku. Preko noći, sudnice su napučene poslušnicima, partijskim aparatčicima i podobnim klimavcima koji su pravo učili na stranačkim skupovima.
Tada je ubijena neovisnost pravosuđa. Tada je posijano sjeme ove današnje pravne države koja funkcionira po principu: "pokaži mi stranku i moć, pa ću ti reći presudu".
Ta odvratna struktura, tvrdo cementirana trideset godina kroz kadroviranje po principu stranačke lojalnosti, danas rađa plodove strave. Osoba koja je ubojici iz Drniša izrekla sramotno blagu kaznu za prvo zvjersko ubojstvo devedesetih, pa mu poslije gledala kroz prste na kaznene prijave za ilegalni arsenal, nije izolirani incident. Ona je ogledni primjerak kadra odgojenog u inkubatoru HDZ-ova pravosuđa.
Krv na terasi u Drnišu nije pala zbog nedostatka zakona, nego zbog viška podobnosti. Jer, u državi u kojoj vladajuća stranka kontrolira tko postaje predsjednik suda, tko napreduje, tko ide u mirovinu, a tko na biro, pravda postaje tek ukrasni artikl. Sustav koji tri desetljeća štiti privatizacijske profitere i lokalne šerife, posve prirodno gubi senzibilitet za obranu običnog, malog čovjeka. Njemu dječak iz provincije koji zarađuje džeparac dostavljajući pizze ne predstavlja ništa.
Besmislene ostavke
Sada ćemo, naravno, gledati uobičajeni igrokaz. U danima općeg zgražanja, dok se Drniš u izravnom televizijskom prijenosu oprašta od svog djeteta, tražit će se glave resornog ministra, predsjednika Vrhovnog suda, a moguće i onog lokalnog satrapa koji je ubojici godinama potpisivao papire za slobodu.
Smiješno. Čak i da se nekim čudom dogodi – da netko u naletu grižnje savjesti, u što je teže povjerovati nego u Djeda Mraza, odbaci fotelju i ponudi mandat na raspolaganje – što bi to promijenilo? Baš ništa. Bila bi to tek jeftina kozmetika, prigodna tableta za smirenje javnosti prije nego što cijela priča potone u kolektivni zaborav.
Ostavka je čin moralne odgovornosti, a moral je iz hrvatske politike i pravosuđa protjeran još ranih devedesetih, skupa s onim tisućama pometenih sudaca. U sustavu koji je građen na negativnoj selekciji i armiranom partijskom poslušništvu, ostavka se ne podnosi zbog grijeha strukture. Ona se "podnosi" samo ako se zamjeriš šefu organizacije. Ili ako mu se ponizno, na rubu suza, ne ispričaš. Poput Tomislava Sokola.
Sve ostavke koje danas zazivamo trebale su biti podnijete davno prije nego što je nesretni 19-godišnjak uopće ugledao svijet. Trebale su biti podnijete onoga dana kada je pravosuđe pristalo biti privjesak izvršne vlasti. Kada je prvi sudac prešutio politički nalog. Kada je prvi obiteljski nasilnik ili ratni profiter pušten s packom po prstima jer je imao "zasluge" ili iskaznicu.
Sada je kasno za glumu principijelnosti. Tražiti ostavku u kući koja je do temelja trula i spaljena isto je što i popravljati kvaku na vratima dok krov gori. Sustav se neće resetirati jednim odlaskom, jer na njegovo mjesto odmah uskače drugi, jednako baždaren u istom stranačkom inkubatoru.
Anđela, Ana, Kate...
Nije drniška tragedija nikakav grom iz vedra neba, niti je manijak s Čikole izoliran društveni eksces. On je samo najnovije ime na dugačkom, krvavom popisu žrtava koje je potpisalo hrvatsko pravosuđe. Sustav koji je u Drnišu dopustio da recidivist s ilegalnim arsenalom u kući slobodno nišani djecu, funkcionira po istom, smrtonosnom obrascu već desetljećima.
Sjetimo se samo 2002. godine i ubojstva 17-godišnje Anđele Bešlić. Njen nesretni otac Ivan morao je sam prekapati sinjsku šikaru i tražiti tijelo svoje kćeri jer je sustav bio trom i nezainteresiran. A kad je ubojica konačno sjeo na optuženičku klupu, Vrhovni sud je u ime proceduralnih tričarija oslobađao suoptuženike, a kaznu smanjivao do granice uvrede za zdrav razum. I što imamo danas? Ubojica je odšetao na slobodu, čist pred zakonom, dok obitelj Bešlić nosi doživotnu robiju tuge.
Iste godine kada je u Sinju ubijena Anđela, u Makarskoj su ubijene 16-godišnje prijateljice Ana Andrijašević i Kate Erceg. A ubio ih je, svojim skupocjenim BMW-om, 17-godišnji sin hercegovačkog tajkuna. Bez vozačke dozvole, s debelim policijskim dosjeom od pet ranijih prijava za divljanje na asfaltu, pomeo je na zebri dvije curice koje su se vraćale iz škole. Pomeo ih je brzinom od koje se ledi krv u žilama.
I kako je sustav – onaj isti pravosudni stroj, HDZ-ov, skrojen devedesetih – tada reagirao?
Prvostupanjski sud ubojici je dao simboličnu kaznu, a onda je splitski Županijski sud izveo manevar koji je ušao u anale hrvatske pravosudne sramote. Smanjili su mu ionako mizernu kaznu, a u službeno obrazloženje presude, bez trunke srama, upisali kako mladi ubojica "potječe iz obitelji društveno prihvatljivog ponašanja, koja mu je omogućila studiranje u inozemstvu".
Objava rata narodu
"Društveno prihvatljivo ponašanje." Ta presuda bila je službena objava rata vlastitom narodu. Kada sustav jednom postavi pravilo da se ubojstva mogu kompenzirati uglednim podrijetlom i donacijom vladajućoj stranci, kao što je učinio ubojičin otac, onda više nema natrag.
Drniška krv izravan je nastavak makarske i sinjske rane. Ova tragedija nije iznimka, ona je pravilo. Ona je proizvod sustava u kojemu su pravo i pravda posve razvedeni. Sve dok sudski hodnici budu skloništa za recidiviste, a zakoni štit za nasilnike, naša će djeca na ulicama biti tek pokretne mete u ruskom ruletu.
Ipak, na adresama moći sjedi samo logična posljedica. Uzrok, onaj pravi, duboki i najstrašniji uzrok ove drniške nesreće, kao i svih onih koje su joj prethodile, nalazi se u nama.
Pogledajmo se u ogledalo, ako imamo hrabrosti, i priznajmo da smo postali društvo profesionalnih promatrača. Društvo koje užas konzumira preko ekrana, uz kavu, zgražajući se točno onoliko koliko traje prilog u središnjem Dnevniku.
Naša kolektivna apatija, naš kukavički komfor, najčvršći su štit trulom sustavu. Mi smo ti koji dopuštamo da nas truju procedurama dok nam ubijaju djecu. Mi smo ti koji šutke saginjemo glavu kada nam kažu da tajkunski sinovi imaju "društveno prihvatljive obitelji", mi smo ti koji na izborima uvijek iznova zaokružujemo iste arhitekte pravosudne propasti.
Tko je sljedeći?
Šutjeli smo kada su čistili sudove od struke i morala, šutjeli smo kada su pješački prijelazi postajali stratišta, šutjeli smo dok je Ivan Bešlić golim rukama kidao draču tražeći kćer. A šutjet ćemo i nakon što prođe ova tuga za dobrim dječakom Lukom.
Danas je to bio uzorni košarkaš i dostavljač pizze iz Drniša. Sutra će to biti tvoje dijete na pješačkom prijelazu u Splitu, tvoja kći koja se vraća iz škole u Sinju, tvoj unuk. A sustav će ponovno, budite sigurni, poslati brzojav sućuti i oprati ruke. Jer sustav zna da se nema koga bojati. Zna da iza kulisa našeg prigodnog gnjeva stoji tek golema, nepomična masa.
Ako nakon Drniša ponovno prevlada šutnja, a prevladat će, ako ponovno dopustimo da nas namire floskulama o "radu institucija", a dopustit ćemo, onda smo potpisali kapitulaciju. Tada više nemamo pravo na zgražanje.
U državi u kojoj građani šute dok pravosuđe štiti monstrume, ubojice ne sjede samo u sudnici ili u miljevačkom kršu. Ubojice smo mi, naša vlastita ravnodušnost.
Spavaj mirno, dječače drniški, kad te već mi, živi i kukavni, nismo znali obraniti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....