Ivica Ivanišević: Zašto u našim sushi-barovima rade ljudi koji ne znaju kako se hosomaki i teriyaki kažu na hrvatskom?

Svojedobno sam čuo dirljivu priču o starome Bračaninu koji je u većem društvu bio otputovao, sa svoje točke gledišta, na kraj svijeta, u daleku Njemačku. Jednoga jutra, na ulici nekog velikog, vibrantnog grada uspio je izgubiti priključak sa svojom grupom. Pronašli su ga tek kasno navečer, sav očajan sjedio je na klupi i čekao spas. „Pa šta nisi koga pita da ti reče di je tvoj hotel?“, čudili su se njegovi prijatelji. „A kako ću pitat kad moj jezik ne vridi ni do Pražnicah?“, odgovorio je starac.

Tu vrstu nelagode, pretpostavljam, osjećaju mnogi naši vremešni sugrađani kad uđu u dućan. U godinama su kad ih izdaju i vid, i sluh, i pamćenje, treba im malo, ustvari malo više vremena da se snađu u svakoj njima novoj, nepredviđenoj situaciji, k tome, ne govore nijeda...