Siti ste napisa o cijenama stanova i mladima koji ih ne mogu priuštiti? Nema dana da nas iznova ne upozore kako za jedan stambeni kvadrat u Splitu, Zagrebu, Dubrovniku..., treba izdvojiti otprilike tri prosječne neto plaće.
Upozorava se da je ovakvim odnosom osobnih dohodaka i cijena stanova, postalo nemoguće dobiti stambeni kredit čak i na najduži dozvoljeni rok, pa ispada da je generaciji koja bi se kućila, planira kupiti prvi stan, puno gore nego njihovim roditeljima, bakama i djedovima. Je li baš tako? Oni koji se ozbiljnije bave ovom temom, demantiraju te tvrdnje.
Naš poznati matematičar Toni Milun, dokazao je da je poratnih godina, kad nije bilo stambenih kredita ili kad se s njima tek krenulo pa su bili iznimno nepovoljni, bilo teže doći do prve nekretnine nego danas.
Zvuči nevjerojatno, ali mora se imati na umu da su plaće tada bile puno manje, kamate puno, puno više, a za podizanje kredita obvezno ste morali imati jamce ili sudužnike, što je često bila prepreka koju mnogi nisu mogli preskočiti.
Istinabog, odnos prosječne plaće i cijene stambenog kvadrata nakon Domovinskog rata bio je nešto povoljniji nego danas, ali se do posla nije moglo tek tako. Na Zavodu za zapošljavanje bilo je više od 300 tisuća ljudi i tko je god dobio bilo kakvu priliku za posao, nije birao. Ma, što birao, "bacao se na glavu za koju kunu".
Glavna je razlika između mladih koji danas planiraju odlazak iz obiteljskog doma i njihovih roditelja u tome što oni, srećom, nisu osjetili nevolje poput rata ili svjetske krize između 2008. i 2013. godine ili ih kao djeca uopće nisu bili svjesni.
Njihove roditelje su te nesreće očeličile i bili su kudikamo spremniji na silna odricanja da bi zatvorili stambene kredite i stekli vlastiti dom. To se najviše vidjelo u razdoblju kad je "podivljao švicarski franak". Neki su doslovno živjeli na kruhu i vodi da bi vratili ratu stambenog kredita i sačuvali jedini dom, izbjegli deložaciju.
Jesu li toga svjesni današnji mladi ljudi? Sumnjam. Životni standard je osjetno porastao ulaskom Hrvatske u EU, a na djelu je naraštaj koji ne želi živjeti ništa gore od svojih vršnjaka u Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj, Belgiji...
Ne treba ih za to osuđivati. Tehonološka i ina globalizacija te integracija Hrvatske u EU koja je potpuno dovršena ulaskom u eurozonu i schengenski granični prostor, izjednačila je mlade iz Hrvatske u željama i potrebama s vršnjacima od Skandinavije do Mediterana i Atlantika.
Skupi noćni provodi, putovanja "svako malo", redoviti odlasci frizerima, kozmetičarima, ručkovi i večere, suši i saki umjesto boce Jure ili piva na zidiću, od mladih su u odnosu na njihove roditelje učinili puno veće potrošače, prave kapitalističke konzumente, a takvi nisu spremni, niti su u mogućnosti odricati se za krov nad glavom na duge staze, jer bjesomučno troše na dnevnoj bazi.
Žrtve koje su u tom smislu podnijeli njihovi roditelji, djedovi i bake, štednja i odricanje od onoga bez čega se može, potpuno su im strane, pa Hrvatska polako, ali sigurno plovi u smjeru starih, kapitalističkih zemalja, gdje mnogi cijeli život provedu u podstanarstvu jer su im svakodnevne potrebe i ugode ispred potrebe da kupe i ostave stan potomcima.
Sve ovo treba imati na umu kad govorimo o priuštivom stanovanju i subvencioniranim stambenim kvadratima.
Mladi, koji su za razliku od svojih roditelja, a zbog bitno drugačijih i srećom puno boljih okolnosti na tržištu rada, spremni putovati "za poslom", mijenjati gradove i države, profesije, ne streme u tolikoj mjeri za vlastitim stanom kao njihovi roditelji, niti planiraju budućnost kako su to oni radili u njihovim godinama.
To se vidi iz golih statističkih podataka: manje je brakova, sve se kasnije ženi i udaje, osamostaljuje, a kad se to napokon i konačno uradi, nerijetko se zbog brzine života i vlastitog komoda "zaustavi" na jednom djetetu.
Kako onda aršinima današnjih četrdesetogodišnjaka, pedesetogodišnjaka, mjeriti šanse mladih za kupovinu prve nekretnine, kad se radi o generaciji koja se više razlikuje od svoji roditelja po željama, mogućnostima i mobilnosti, nego je to bio slučaj između potpisanog novinara i njegovih roditelja?
Svjedočimo prvoj generaciji kojoj "siguran posao do penzije i vlastiti krov nad glavom" neće biti svetinje. Oni razbijaju i razbit će u potpunosti životnu šprancu po kojoj se ovdje živjelo i od koje se nije odstupalo u prošlom stoljeću. Novo vrijeme, novi običaji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....