Nakon poraza Srbije u ratovima 1990-ih, u Europi i Americi je oživjela vrlo stara priča o suodgovornosti Srbije za Prvi svjetski rat. Povjesničar i vanjsko-politički analitičar iz Splita dr. Tihomir Rajčić objavio je knjigu „Krivnja Srbije za Prvi svjetski rat“ i detaljno istražio odgovornost službenog Beograda.
Autor je, kako nam kaže, radio dubinsku analizu, i to četiri godine. Sada će knjiga uz hrvatsko izdanje doživjeti i njemačko i englesko izdanje.
- Nitko do sada nije detaljno razložio suodgovornost Srbije za Prvi svjetski rat. Moja knjiga je u tome smislu globalni ekskluziv. Ipak, dokazivanje suodgovornosti Srbije za Prvi svjetski rat nije samo sebi svrha. Gledano iz hrvatske perspektive, ključno je objasniti beogradski državni terorizam iza kojeg je stajalo uvjerenje da su Velika Srbija i Jugoslavija istoznačnice. Gledano iz europske i globalne perspektive, ključno je nastaviti staru raspravu koja se vodi od 1915. o odgovornosti Kraljevine Srbije za Prvi svjetski rat, u kojemu je poginulo desetak milijuna ljudi. Moja knjiga detaljno, na osnovi srbijanskih, britanskih, francuskih, njemačkih i ruskih povjerljivih dokumenata prikazuje realnu sliku beogradskog državnog terorizma. Zato je moja knjiga važna i zbog katarze u Srbiji, koja još uvijek nije spremna prihvatiti realne i racionalne dokaze - kaže Rajčić, koji ukratko sažima i svoju smjelu tezu o krivnji Srbije za Prvi svjetski rat.
- U beogradskom Ministarstvu vanjskih poslova je od 1905. djelovala tajna državna teroristička organizacija „Narodna odbrana“. Na čelu te organizacije bio je ministar vanjskih poslova, a u njezinu vodstvu su sjedili pripadnici političkog
i vojnog vrha Srbije. „Narodna odbrana“ je iz državnog proračuna godišnje dobivala otprilike 5 milijuna eura u današnjem novcu. U „Narodnoj obrani“ su djelovali četnici, diplomati, učitelji, pravoslavni svećenici. „Narodna odbrana“ je nakon 1908. u austrougarskoj Bosni i Hercegovini stvorila terorističku mrežu kroz koju su krijumčareni oružje i teroristi. Jedan od aktivista terorističke mreže bio je vođa „Mlade Bosne“ Vladimir Gaćinović. Tadašnji srbijanski premijer Nikola Pašić bio je svjestan da je ovaj državni terorizam bio političko kockanje. Četiri dana prije Sarajevskog atentata u jednom je povjerljivom dopisu napisao sljedeće:
„Svi naši saveznici i prijatelji Srbije, kada bi saznali šta naši časnici i dočasnici rade - ne samo da bi nas napustili već bi stali na stranu Austro-Ugarske i ovu pustili da kazni svog nemirnog i nelojalnog susjeda koji priprema bune i atentate na njezinom teritoriju.”
Kroz terorističku mrežu „Narodne odbrane“ prokrijumčaren je sarajevski atentator Gavrilo Princip. U krijumčarenju su sudjelovali srbijanski dužnosnici i vojni granični časnici. Ključno je što je Principa na sudbonosni put uputio bojnik Vojske Srbije i poznati četnički vojvoda i bojnik Vojislav Tankosić, koji je bio povjerljivi čovjek Nikole Pašića. Bojnik Tankosić je bio povjerljivi čovjek beogradske vlade, kojeg je Nikola Pašić još 1907. premjestio u četničke postrojbe, koje su za potrebe beogradske vlade vodili gerilski rat u Makedoniji. Tankosić je obučavao srpske imigrante iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. On je izravni organizator Sarajevskog atentata. Da je u srpnju 1914. propisno uhićen i ispitan pred Europom, vrlo vjerojatno ne bi bilo Prvog svjetskog rata. Europa bi već tada doznala za srbijanski državni terorizam pa niti jedna velika sila ne bi potegla oružje zbog, kako je to rekao Otto von Bismarck, „neke proklete gluposti na Balkanu“ - objašnjava Rajčić.
A što je sa Gavrilom Principom? Je li on bio revolucionar ili terorist?
- Gavrilo Princip je na prvom mjestu bio tragični mladi čovjek koji nije bio svjestan što radi. Prema izvješću austrougarskog psihijatra koji ga je posjetio u zatvoru, bio je depresivan i nije imao kontakt sa stvarnošću. Prema dostupnim dokumentima on nije bio u potpunosti svjestan sudbonosne važnosti svoga čina. Da stvar bude gora, on i njegovi prijatelji su zamišljali da osvećuju mitološku verziju Kosovske bitke iz 1389., odnosno da su oni srpski vitezovi koji će ubiti Franju Ferdinanda koji je navodno bio tiranin kao i Osmanlije. Dakle, riječ je bila o nekoj vrsti mitološke psihoze. Današnja priča o tome kako je on srpsko-jugoslavenski junak nastavak je srpskog običaja proizvodnje junaka, koji vode neki zamišljeni boj za „nebesku Srbiju“ - ističe Rajčić, koji se osvrće i na jedan od ključnih dijelova knjige koji nosi naslov Beogradska vještina zataškavanja.
- Završni dio moje knjige zove se upravo tako jer otkriva zataškavanje kao važan element politike službenog Beograda. Jedna epizoda tog zataškavanja je posebno slikovita. Britanski poslanik u Beogradu J. B. Whitehead je u veljači i travnju 1907. intervenirao kod Nikole Pašića, tražeći od njega da zaustavi formiranje četničkih skupina i njihove napade na bugarska sela u osmanskoj Makedoniji. Nikola Pašić je britanskom poslaniku odgovorio kako je novac koji je Narodna skupština Srbije odobrila za četničku djelatnost u stvari namijenjen za srpske izbjeglice iz Makedonije. Dakle, Pašić je otvoreno lagao jer je on u tomu trenutku kao predsjednik srbijanske vlade organizirao, nadzirao i financirao beogradsku obavještajnu revolucionarno-terorističku mrežu. Pašić je vrlo slično postupio 1914., kada je pred europskom javnošću zataškao povezanost beogradskoga vladinoga vrha sa Sarajevskim atentatom. Da Nikola Pašić i njegova vlada, moram priznati vrlo uspješno, nisu zataškali djelatnost te mreže, odnosno da je u Beogradu provedena neutralna europska istraga povijest bi vjerojatno izgledala drukčije. Tu alternativnu povijest otkrivaju jedno Pašićev povjerljivi dopis nastao četiri dana prije Sarajevskog atentata.
„Svi naši saveznici i prijatelji Srbije, kada bi saznali šta naši časnici i dočasnici rade, ne samo da bi nas napustili već bi stali na stranu Austro-Ugarske i ovu pustili da kazni svog nemirnog i nelojalnog susjeda koji priprema bune i atentate na njezinom teritoriju.”
Ove Pašićeve riječi vrlo eksplicitno otkrivaju odgovornost Srbije za Sarajevski atentat i njezinu suodgovornost za I. svjetski rat - rekao je Rajčić, koji je trebao gostovati i u Srbiji.
- Knjiga je imala veliki odjek u Hrvatskoj i u hrvatskoj emigraciji. Važan je i odjek knjige u Srbiji jer puno ljudi želi pročitati hladnu i nepristranu analizu. U rujnu 2024. sam trebao gostovati na sajmu knjiga Book Talk u Novom Sadu. Sve je isprva izgledalo kao izvrsna poslovna priča koja je trebala biti uvod u dogovor o srbijanskom izdanju moje knjige. No, uslijedile su brojne prijetnje smrću, ali i upozorenja hrvatskog ministarstva vanjskih poslova. Zbog toga nisam išao u Novi Sad, što je šteta jer Srbiji treba glas razuma. Bez toga nema katarze. Srbija se nakon imperijalnog poraza krajem 20. stoljeća vratila četničkim tradicijama. Zato sam, kada me je urednik u Slobodnoj Dalmaciji 2015. zaprepašteno ispitivao o srbijanskoj rehabilitaciji četništva, rekao da je to očekivani razvoj događaja. Ta je četnička vizija napredovala toliko da je vlada Srbije u lipnju 2024. donijela „Deklaraciju o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“. U tom je dokumentu vlada Srbije Hrvatskoj objavila propagandno-politički rat. Zato je moja knjiga važna kao obavještajni pogled iza kulisa beogradske politike - zaključuje Rajčić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....