Dan poslije izbora pripada pobjednicima i slavlju. Dan poslije pripada stvarnosti: valja ispuniti barem dio obećanja iz kampanje. Studentskoj listi (SL), koja je u nedjelju s više od polovice glasova i gotovo 140 od 250 mandata srušila četrnaestogodišnju vladavinu Aleksandra Vučića, to jutro stiže brže nego što se čini. “Studenti su shvatili jednu stvar: Vučića ne može pobijediti samo jedna politička opcija. Pa su se pod istim kišobranom okupili i proeuropski liberali i nacionalna desnica, građanski aktivisti i konzervativci.
Nisu se morali složiti oko svega niti su u prvi plan isticali svoje razlike. Bilo je dovoljno da se slože oko jednoga – da Vučić mora otići. I u tome su uspjeli”, dobro zaključuje Marina Karlović-Sabolić u utorak u "Slobodnoj". Zajednički protivnik povezuje dok je na vlasti. Kad ode, treba se dogovoriti što učiniti s državom.
Vučić je u nedjelju prošao scenarij svojeg prijatelja Viktora Orbána: poraz je priznao iste večeri, još prije prvih projekcija. Razmjeri poraza nisu mu ostavili prostora za osporavanje, ali bijes nije skrivao: pobijedila je, rekao je, “politika Nataše Kandić”. Mađarski premijer Péter Magyar slavlje u Beogradu komentirao je pitanjem: zvuči poznato, zar ne? Razlika je ipak na pobjedničkoj strani.
Magyar je bio dio Orbánova sustava, 2024. okrenuo mu je leđa i malu Tiszu, osnovanu 2020., pretvorio u stranku sposobnu pobijediti Fidesz. Znao je koje poluge vlasti i kako pritisnuti, premda poznavanje sustava još nije jamstvo da će ga netko demokratski preobraziti. Mađarska oporba ni pod Orbánom nije bila bez uporišta: Budimpeštom od 2019. upravlja Gergely Karácsony. Vučić Beograd kontrolira od 2014., a oporbu je godinama rastakao izvanrednim izborima 2014., 2016., 2022. i 2023., za koje nije bila spremna, dok se gubila u sukobima oko vodstva.
Razlika je i institucionalna. Tisza ima dvotrećinsku većinu pa je ustavnim amandmanom prekinula mandat predsjednika Tamása Sulyoka, izabranog glasovima Orbánove većine, što je izazvalo ozbiljne kritike; i sam Sulyok upozorio je na štetu vladavini prava. SL dvije trećine nema. To joj sužava prostor, ali je ne čini nemoćnom: za velik dio posla dovoljni su provedba zakona, odgovorna uprava i transparentno trošenje novca.
Vraćam se Marini Karlović-Sabolić: “Bilo je dovoljno da se slože oko jednoga.” U toj se rečenici krije klica poraza. Pod kišobranom SL-a stoje i Dveri i Zeleno-lijevi front, i monarhisti i vojvođanski autonomaši. Kad dođu teške odluke o Kosovu, Rusiji i EU, hoće li se sloga održati ili će se klub SL-a raskoliti po linijama koje nisu bile važne dok je cilj bio jedan?
Iskustvo regije nije ohrabrujuće. DOS je 2000. srušio Miloševića, a Đinđić i Koštunica razišli su se već sljedeće godine. Ni Račanova šestorka nije dočekala kraj mandata u istom sastavu. Rizik je veći kad nema stranačkog stroja, a SL je pokret bez vođe. Zato je Magyar prigrlio Tiszu.
Jedinstvo protiv Vučića bilo je negativni konsenzus, dogovor o tome što treba ukloniti. Za upravljanje treba dogovor o tome što graditi. To ne zahtijeva ukidanje ideoloških razlika, ali uvijek otvara sumnju u mogućnost provedbe. U političkoj teoriji riječ je o razlici između smjene vlasti i promjene režima: između novih ljudi na položajima i novih pravila njihova djelovanja. Fizičar bi rekao da je SL dosad bila paramagnet, složna dok na nju djeluje vanjsko polje. Kad polje nestane, red opstaje samo ako postoji unutarnja veza: zajednički program i stranačka struktura.
Prvi ispit stiže brzo. Vučić je u rujnu podnio ostavku na mjesto predsjednika, pa predsjednički izbori moraju biti održani do kraja prosinca. On se ne može kandidirati jer je odradio dva mandata. SL mora izaći s jednim kandidatom, a to je prvi dogovor o tome što graditi, ne koga ukloniti.
Vučić, kojemu se ne može osporiti politički njuh, u skupštini od dvaju blokova može pronaći i korist: SNS bi ostao jedinstven ako SL brzo počne pucati. Ako se, pak, SL pokaže složnom i krene u demontažu sustava poput Magyara, šahovska se ploča okreće i raskol prijeti SNS-u. I njegovo je jedinstvo pred ispitom: koliko ga drže uvjerenja, a koliko zapošljavanje, napredovanje i pristup javnom novcu.
Kad stranka izgubi mogućnost raspodjele pogodnosti, dio lojalnosti nestaje s njima, a dio mreže pokušat će se približiti novoj vlasti. Machiavelli je to znao: tko uvodi novi poredak, za neprijatelje ima sve koji su dobro živjeli u starom. Broj prebjega zato neće biti mjera reforme. Važnije je hoće li nova vlast prekinuti način poslovanja koji ih je proizveo.
Simbol kraja jednog razdoblja ipak je već tu. Socijalistička partija Srbije, koju je 1990. osnovao Slobodan Milošević, prvi put ostaje izvan Narodne skupštine. SPS, koji je od 36 godina višestranačja gotovo tri desetljeća bio na vlasti, pod Dačićem je pao s 14,51 posto 2012. na 11,44 posto 2022., 6,55 posto 2023. i 2,2 posto u nedjelju. Izgledni odlazak Dačića, personifikacije srbijanskog kontinuiteta, još nije dokaz promjena koje zemlja treba.
Dobra je vijest da je Maximilian Krah, zastupnik krajnje desne Alternative za Njemačku, na X-u napisao: “Nije dobar dan. Nakon Mađarske izgubili smo i Srbiju.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....