Ekonomsko "čelično prijateljstvo" Srbije i Kine sve više izgleda kao čelični lanac oko vrata Srbije. Dok Xi Jinping i Aleksandar Vučić pred kamerama razmjenjuju ordenje, osmijehe i velike riječi o "povjerenju bez presedana", kineski krediti, tajni ugovori i prljave investicije polako pretvaraju zemlju u laboratorij za model koji su stručnjaci već nazvali kombinacijom dužničke klopke i političkog pokroviteljstva. Vučić u Pekingu govori o "najvažnijem posjetu u karijeri" i "najpouzdanijem prijatelju", ali domaćoj javnosti uporno prešućuje koliko to prijateljstvo košta i tko će zapravo otplaćivati kineske račune.
Kineske državne kompanije danas su duboko ušle u srpsku ekonomiju: rudnici bakra i zlata, čelik, veliki infrastrukturni projekti u Beogradu i na koridorima, potencijalni logistički centri – sve je to ili već u kineskim rukama ili se pregovara iza zatvorenih vrata. Uz to dolazi i cijeli paket kredita kineskih državnih banaka, često skupljih od europskih, ali beskrajno atraktivnih za vlast koja ne želi pitanja ni uvjete. Ugovori se sklapaju direktnim dogovorom, bez javnih natječaja, pod oznakom "državna tajna" i uz klauzule da je za sporove nadležna kineska arbitraža – savršen recept da Srbija postane trajno vezan dužnik, a ne ravnopravan partner.
Najplastičniji primjer je istočna Srbija, gdje je kineski Zijin Mining praktički preuzeo Bor i okolne rudnike. U službenim priopćenjima govori se o milijardama ulaganja, "novim radnim mjestima" i "preporodu regije", ali stanovnici Bor(a) dobili su i nešto drugo: otrovan zrak, devastirano zemljište, buke i prašinu, te kompaniju koja, prema navodima lokalnih aktivista, "kupuje mir" renoviranjem hotela i sitnim donacijama, dok se stvarni profit prelijeva prema Kini. Bakra je više, ali povjerenja manje – jer je postalo jasno da se srpski resursi pretvaraju u sirovinu za kinesku industriju, dok domaće institucije šute ili se ponašaju kao PR služba investitora.
Slična je priča i s infrastrukturom. PowerChina i drugi kineski građevinski giganti dobivaju najatraktivnije poslove u Beogradu i na koridorima, uz kreditno financiranje iz Pekinga i ugovore koji kao da su pisani u kineskom ministarstvu trgovine, a ne u Beogradu. Deutsche Welle i regionalni portali godinama upozoravaju na "opasne kineske kredite" – skuplje od europskih, slabije regulirane i politički daleko problematičnije jer služe kao alat širenja utjecaja. No za Vučića je to idealna kombinacija: brza gradnja, bez dosadnih pitanja o javnoj nabavi, okolišnim studijama i korupciji, i još mogućnost da svaku novu dionicu predstavi kao osobni poklon "bratske Kine" svom narodu.
Da stvar bude ozbiljnija, na kineski novac se ne veže samo cement i čelik, nego i vanjska politika. Srbija godinama čvrsto podržava politiku "jedne Kine", glasa u korist Pekinga u međunarodnim institucijama i kupuje opremu za nadzor od kineskih proizvođača, dok Europska unija sve glasnije upozorava na rizike takvog strateškog zbližavanja. Analize BBC‑ja, CSIS‑a i drugih centara otvoreno pitaju: može li zemlja koja se financijski veže za Kinu politički i sigurnosno ostati na europskom putu, ili Beograd polako klizi prema ulozi kineske ispostave na ulazu u EU? Za sada, Vučić pokušava sjediti na dvije stolice – Bruxellesu prodaje priču o reformama, dok u Pekingu ljubi ruke, klanja se i obećava lojalnost – ali dugovi, ugovori i projekti jasno pokazuju na koju stranu vaga već sada opasno preteže.
Kada se odstrani propaganda, ostaje nimalo romantična slika: Kina u Srbiji dobiva jeftine resurse, siguran politički oslonac i tržište za svoje kompanije, dok Srbija dobiva dugove, ovisnost i sve veći broj zona u kojima vrijede pravila koja nisu ni europska ni domaća, nego – kineska. I baš u tome leži ključna dilema: hoće li se "čelično prijateljstvo" sutra pokazati kao čelični okov iz kojeg se teško izlazi, osobito kad računi dođu na naplatu i kad Bruxelles napokon prestane gledati na kineski prodor na Balkanu kroz prste.
A sve je objedinio jedan komentar na internetu:
– Vučić prodaje Srbiju Kinezima, taj čovjek je najveća nepogoda i mračna sudbina koja je pogodila našu državu. Zlo i naopako... Rastače nas kao 100 atomskih bombi.
Dogovor Srpske napredne stranke s Komunističkom partijom Kine dodatno će opteretiti već narušen položaj SNS‑a u obitelji europskih narodnjačkih stranaka. Memorandum o suradnji, potpisan tijekom Vučićeva posjeta Pekingu, formalizira političko partnerstvo s partijom koja vlada autoritarnom jednopartijskom državom, i to u trenutku kada Europska pučka stranka sve glasnije proziva Beograd zbog urušavanja demokratskih standarda, pritisaka na medije i izbornog inženjeringa.
Dok se u Bruxellesu od Srbije očekuje usklađivanje s europskom vanjskom i sigurnosnom politikom, SNS istodobno produbljuje odnose s kineskim komunistima, pod geslom "izgradnje zajednice Srbije i Kine sa zajedničkom budućnošću u novoj eri". Takav potez otežava argumentaciju onih u EPP‑u koji su godinama tolerirali naprednjake kao nominalno proeuropsku, demokršćansku opciju. U partijskim kuloarima sve se češće postavlja pitanje može li najveća europska politička obitelj još dugo u svojim redovima držati stranku koja u praksi koketira s autoritarnim modelima vlasti i strateški se oslanja na Peking, a ne na europske institucije.
Kineske tvrtke u Srbiji ne poštuju prava radnika, nije ih briga za javne nabave i zaštitu okoliša. A Vučić sve to pušta
Dok službeni Beograd slavi "novo zlatno poglavlje" u odnosima s Kinom, iskustvo s dosadašnjim kineskim ulaganjima u Srbiji baca dugu sjenu na svečane govore i potpisane sporazume, podsjeća NOVA S. Tijekom nedavnog posjeta Kini predsjednik Aleksandar Vučić i kineski čelnik Si Đinping ozvaničili su više od dvadeset sporazuma – od slobodne trgovine, preko energetike i nuklearne suradnje u miroljubive svrhe, do umjetne inteligencije i infrastrukturnih projekata u okviru inicijative "Pojas i put". U teoriji, riječ je o strateškom iskoraku: stvaranju "zajednice Srbije i Kine sa zajedničkom budućnošću u novoj eri", kako glasi naslov ključnog dokumenta.
Vučić tvrdi da je riječ o povijesnoj šansi za brži razvoj Srbije. Slobodni trgovinski sporazum bi, prema službenim najavama, trebao omogućiti da velika većina srpskih proizvoda uđe na kinesko tržište bez carina, dok bi kineski kapital i tehnologija trebali pokrenuti nove tvornice, obnoviti posrnula državna poduzeća i otvoriti tisuće radnih mjesta, osobito na siromašnom jugu zemlje. Predsjednik je već najavio da od Pekinga očekuje pomoć u pronalasku strateških partnera za tvrtke poput Simpa i Jumka, predstavljajući to kao dugoročno rješenje za nezaposlenost u Pčinjskom okrugu.
LOŠE, JOŠ LOŠIJE
No, kad se spuste "ružičaste naočale", ostaje neugodno pitanje: kakvima su se kineske investicije do sada pokazale u praksi – za radnike, okoliš i lokalne zajednice? Jedan od najpoznatijih primjera je gradnja tvornice guma "Linglong" u Zrenjaninu, gdje su aktivisti i novinari još 2021. upozorili na gotovo logorske uvjete u kojima su živjeli strani radnici, ponajviše iz Vijetnama. U barakama bez adekvatnog grijanja i sanitarija, spavali su u malim, prenapučenim sobama, uz navode da su im poslodavci oduzimali putovnice i da mjesecima nisu dobivali plaću – što su organizacije A11 i ASTRA opisale kao slučaj trgovanja ljudima i radnog ropstva.
U isto vrijeme, slika koju vlasti crtaju o "investicijskom bumu" često se razilazi s iskustvom domaćih radnika. Na jugu Srbije, gdje su kineske i druge strane tvrtke trebale donijeti stabilnost, proteklih mjeseci svjedočimo valu otkaza i gašenja smjena u tvornicama poput Leonija, Tigra ili Trendtexa. Sindikati i lokalni dužnosnici upozoravaju na stotine, pa i tisuće ljudi koji su ostali bez posla ili žive u stalnom strahu od otkaza, dok vlast, tvrde sugovornici, izbjegava odgovoriti na ključno pitanje – zašto radnici ostaju na ulici i gdje je granica između "privlačenja investicija" i prepuštanja radne snage izrabljivanju.
KOMUNISTIČKA KINA...
Sociolog Đokica Jovanović iz Niša u razgovorima za neovisne medije upozorava na širi geopolitički kontekst: kako se Rusija zbog rata u Ukrajini sve teže nameće kao uporište srpske vanjske politike, Beograd se sve snažnije oslanja na Peking. Zapadna Europa i SAD imaju zategnute odnose s Kinom, no Srbija, kaže Jovanović, u komunističkoj Kini traži novog zaštitnika – paradoksalno, upravo kroz politiku koju provode domaći "odlučni antikomunisti". On upozorava na to da se kineske investicije često odvijaju kroz netransparentne aranžmane, uz iznimke od domaćih zakona o javnim nabavama, zaštiti okoliša i radnim pravima.
NOVI SPORAZUMI
Poseban problem ostaje položaj radnika u kineskim tvornicama koje već rade u Srbiji. Izvješća organizacija za ljudska prava bilježe niz slučajeva prekovremenog rada bez adekvatne naknade, nedostatka sindikalnog organiziranja i slabog nadzora inspekcija. Iako vlast tvrdi da su uvjeti nakon skandala u Zrenjaninu poboljšani i da Srbija "poštuje sve standarde", aktivisti upozoravaju na to da je upravo toleriranje kršenja prava radnika glavni adut kojim zemlja privlači investitore u "utrci do dna".
Na papiru, novi paket sporazuma s Kinom može se činiti kao logični nastavak "čeličnog prijateljstva" koje dvije države grade već godinama. No iza velikih riječi o zajedničkoj budućnosti stoji realnost radničkih baraka, otkaza i netransparentnih kredita. Hoće li nova faza suradnje donijeti stvarni razvoj ili samo produbiti ovisnost Srbije o jednom autoritarnom partneru – pitanje je na koje će odgovor dati tek godine koje dolaze, i životi ljudi na jugu zemlje čijim se boljim sutra Vučić danas najglasnije zaklinje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....