Svi u njemu vide redikula. Rugaju mu se još otkako je spomenuo da bi Srbija trebala izići na liniju Virovitica – Karlovac – Karlobag, iako je baš ta linija uskoro i službeno ušla u ratne planove generala armije Veljka Kadijevića. U Apatinu je pričao o etničkom čišćenju Vojvodine, što je baš bilo blesavo, "za ludnicu, a ne za zatvor". Posljedica toga je da je 600 hrvatskih obitelji iselilo s tog prostora, od čega 772 ljudi samo iz Hrtkovaca. Sad, kad je u TV emisiji Informera objavio preslike osobnih iskaznica nekolicine hrvatskih studenata i kolege novinara Mateja Devčića, Šešelj je opet samo zli klaun, toliko lud da, eto, nije za zatvor, a zapravo radi ono što je kao ratni zločina radio i ranije.
Prošlo je taman 10 godina otkako je tadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić rekla:
– Nije da mislim kako Šešelj ima neki utjecaj, ali on u javnu sferu vraća retoriku koja je uzrokovala zločine devedesetih i koja nigdje nije prihvatljiva. Očito je da bi haaške institucije trebale reagirati i vratiti ga u ćeliju.
Ako se to nije dogodilo do sada, neće ni danas jer je četnički vojvoda Šešelj preslike osobnih iskaznica dobio iz operativnog sustava srbijanske granične policije, dakle službenim putem. Uostalom i sam Informer financiran je od državnih tvrtki kojima upravljaju pouzdanici predsjednika Vučića, dok je informacijski "servisiran" od obavještajne agencije BIA-e. Tako je Informer u petak objavio tekst pod naslovom – Krešimir Macan stigao u Beograd! Hrvatski propagandista i saradnik Pajtića na novom prljavom zadatku u našoj zemlji!. No, Macan se odmah nakon objave snimio na Trgu bana Jelačića s jednom dnevnom novinom u ruci da bi dokazao da je objava laž.
U službi svoga kuma
– To je klasično odvlačenje pažnje – da prikrijete unutarnje probleme trebaju vam vanjski neprijatelji. To su Ana Lalić Hegediš i Nenad Čanak prošle subote najbolje objasnili u mom podcastu, pa je to vjerojatno bio povod tekstu u Informeru – kaže Macan.
Slučaj Šešelj je vjerojatno jedna od najvećih sramota međunarodnog suda u Haagu. Naime, prije donošenja pravosnažne odluke, koja ga je i službeno proglasila ratnim zločincem, Šešelj je, mimo vlastite volje, pušten iz zatvora na liječenje, navodno zbog raka debelog crijeva koji je metastazirao na jetra. Šešelj se, naime, plašio povratka u Srbiju gdje su na vlasti bili njegovi nekad podređeni članovi Srpske radikalne stranke, premijer Aleksandar Vučić i predsjednik Tomislav Nikolić zvani Grobar.
Rugajući im se valjda, Šešelj je svoje dvije metastaze na jetri nazvao "Vučić" i "Nikolić", ali svakako je radije bio spreman umrijeti u zatvoru, nego se vratiti u Srbiju. Iz zatvora je, bez ikakvih konzultacija s njime, otpušten "proprio motu". Korištenje tog načela čudno je bilo čak i odvjetniku Alexu Fieldmanu koji je u to vrijeme branio drugog srpskog zločinca, general-pukovnika Momčila Perišića, načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije. De facto, Haaški tribunal je Šešelja izbacio iz zatvora. Bez ikakvog ograničenja u političkom djelovanju ili traženja garancije da se vrati.
– Vučić ga po povratku nije osobno dočekao, ali je svog prvorođenca, koji danas figurira kao svojevrsni princ prijestolonasljednik Vučićeve dinastije, "dijete Danila", poslao da dočeka svog kuma – podsjeća politolog i neovisni politički analitičar Davor Gjenero. – Kad je 2018. Šešelj organizirao performans povodom posjeta hrvatskog parlamentarnog izaslanstva Skupštini Srbije, koji je prekinut i nakon kojeg više nije bilo visokih državnih formalnih bilateralnih susreta predstavnika dviju država, Šešelj je već bio glasnogovornik režima. Bez Vučićeve podrške, uostalom, niti Šešelja niti njegovih radikala ne bi bilo u srbijanskom parlamentu, pa ni ispad u Skupštini ne bi bio moguć.
Iako danas radikali više nisu parlamentarna stranka, niti je "Vojo" formalno šef stranke (to mu je sin Aleksandar), Šešelj u Srbiji ipak ima status "predsjednikova kuma" koji zastupa Vučićeve interese i u javnosti govori ono što Vučić ipak ne smije.
– Vučić je u međuvremenu razorio sve političke institucije, rastočio politički, ali i stranački sustav, najprije demokratsku opoziciju, ali zapravo i svoju stranku koja funkcionira kao autoritarni pokret – objašnjava Gjenero i objašnjava da Vučić sada postepeno gradi "unutarnji prsten" režima, nekakav pokret lojalista, kojem pripadaju njegov brat i njegov prvorođenac. Za te ljude i sam govori da su pomalo radikalni i odreda proruski. To je i prsten kumova autoritarnog vladara, pa je jasno da i Šešelj, kao "opinion maker" spada u taj milje – objašnjava naš sugovornik.
Srbija kao postkolonijalna Afrika
Šešelj nije politički problem za Vučića jer oživljavanje ideologije radikala više nije skrivena agenda režima. Iako Šešelj i radikali nisu u formalnoj koaliciji s Vučićevim SNS-om na izborima na državnoj razini, partneri su na lokalnim razinama.
– Njihovi projekti državno su financirani, a na Sajmu knjiga Šešelj i Radikalna stranka nastupaju kao važni izdavači, odnosno kao eminentni autor s produkcijom kupusara punih uvreda. Šešelj služi režimu i za progon njegovih neprijatelja, za širenje teorija urote i lansiranje suludih konstrukcija o ugrožavanju države i mudre vlasti Aleksandra Vučića.
Odnos međunarodne zajednice prema Srbiji u najmanju je ruku čudan. Naš kolega Augustin Palokaj rekao nam je ovih dana da se o studentskim demonstracijama u Beogradu, u Bruxellesu apsolutno ne govori. Vučića se zapravo podržava jer, evo samo što ne riješi pitanje Kosova, isporučuje granate Ukrajini, a dopustit će i kopanje litija. Gjenero o tome kaže:
– Dio europskih država se prema Srbiji ponaša kao prema korumpiranim postkolonijalnim afričkim državama. Smatra se da one nisu sposobne postati partnerima, da nisu sposobne izgraditi demokratski poredak i afirmirati načelo vladavine prava, ali režimi u njima su tolerirani i de facto prihvaćeni, u zamjenu za različite ekonomske, prije svega sirovinske koncesije. Na tome se između ostaloga zasniva Vučićeva "slobodarska" politika, nazvana i politikom "više stolica".
Jedini ozbiljan udarac toj politici zadala je administracija predsjednika Bidena na odlasku, odlukom o sankcioniranju NIS-a, tako dugo dok se rusko vlasništvo ne potisne iz te kompanije. Jasno je da će Vučić i iz tog problema izići, možda malo oslabljen, ali ipak bez političke alternative. Jasno je i to, a to se pokazalo u načinu na koji su u Srbiji bili izloženi linču najprije studenti zagrebačkog FER-a, mladi ljudi s biografijama oprečnima onome što se očekuje od navodnih suradnika tajnih službi, a sada i hrvatski novinar Matej Devčić. Iz toga, pak, možemo jasno vidjeti u kakvim uvjetima danas živi ona simpatična demokratska Srbija, čak i ako se tek simbolično odupire autoritarnom režimu koji sve više postaje otvorena diktatura.
Situacija u Srbiji silno sliči na onu iz devedesetih. Dugo su i Europa i Amerika u njemu vidjele garant stabilnosti na Balkanu, i tek kad je prešao sve crvene linije, taj je režim srušen i zahvaljujući međunarodnoj intervenciji. Vučićev je režim, međutim, još daleko od te točke da postane neprihvatljiv europskim i euroatlantskim partnerima, ali sve opasniji za svoje građane, pa i za građane drugih država koji se nađu na njegovom dometu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....